Neven

Fotografija stara čevrt stoljeća zabilježila je prvu postavu tamburaškog sastava Neven iz Subotice, koji je tijekom devedesetih godina prošloga vijeka gotovo svake večeri svirao u nekad vrlo popularnom gradskom restoranu Elza. Gledajući s lijeva na desno, u svom prepoznatljivom štimungu sa svojim instrumentima stoje: Joso Miković (bas prim 1), Svetislav Milisavljević (prim 1), Ivan Mamužić (bas prim 1), Petar Ušumović (bas prim 2), Ištvan Beniš (begeš), Nikola Sarić (kontra), a nešto kasnije se sastavu priključio Šime Vujković Lamić (bas prim 2).
Zahvaljujući Svetislavu i Josi uspjeli smo u kraćim crtama rekonstruirati priču o originalnoj postavi ovog tamburaškog sastava koji i danas svira pod istim imenom, ali je epilogom životnih sudbina njegova glazbena postavka gotovo potpuno promijenjena.
Nekoliko članova te prve postave Nevena je nekoliko puta, za posebne prigode, sviralo u Elzi i nakon jedne od tih svirki uslijedilo je pitanje vlasnika restorana Ivana Gurinovića bi li se mogao formirati jedan čisto tamburaški sastav koji bi svake večeri zabavljao njegove goste? Nakon samo nekoliko dana, koliko su svirci zatražili za davanje konačnog odgovora, banda je okupljena i postignut je dogovor da se od ponedjeljka do petka svake večeri svira u večernjem terminu od 20 do 1 sata. Zanimljivo je istaknuti okolnost kako je ulaz u restoran bio moguć samo do 22 sata, čime je sačuvana privatnost svih gostiju koji su već večerali i onemogućen dolazak onih koji bi možda već pripiti željeli doći samo na kafanski ugođaj. Bilo je to osobito važno i zbog činjenice kako je to bilo vrijeme vrlo turbulentnih devedesetih godina, pa je prema kazivanju naših sugovornika koji su, upravo zbog istih okolnosti, imali jedan bogati, raznovrsni glazbeni repertoar numera koje nisu bile nacionalno opterećene. »Uspjeli smo slušajući zapovijedati«, uglas su ponosito istakli Svetislav i Joso, »jer je naša i Gurinovićeva zajednička ideja bila da sačuvamo duh nekih, tada već prošlih vremena u tipičnom vojvođanskom štihu.«
Osim svakovečernjih redovitih svirki tijekom radnog tjedna Neven bi cijele godine svirao i brojne svatove, te druge prigode poput raznih proslava, banketa, ali je bilo i ispraćaja na sprovodima. Obično su to bili posljednji ispraćaji pojedinih redovitih gostiju iz restorana u kojem su svirali, pa je i repertoar prilikom njihovog ukopa bio sastavljen poglavito od pjesama koje su za života najviše voljeli.
Kako naši sugovornici ističu, izuzev Mamužića, na bas primu 1 koji je pohađao srednju glazbenu školu, svi ostali nisu imali klasične glazbene naobrazbe, ali su svi bili notno pismeni uz glazbenu naobrazbu pod paskom onovremenskih glazbenih pedagoga. Zbog toga nikada nisu imali niti najmanjeg problema prilikom učenja novih, za ondašnje vrijeme aktualnih i popularnih pjesama koje su bile česte želje njihovog restoranskog audotorija. »Svaku novu pjesmu bismo svladali najviše dvije do tri probe«, ističe Svetislav i dodaje kako su u nekom zbiru u svom repertoaru imali više od 2.000 pjesama različitih glazbenih žanrova. »Svirali smo, primjerice, narodne dalmatinske, makedonske ili bosanske pjesme, pa starogradske i šlager numere, riječju sve s nekadašnjih prostora ex Jugoslavije«, istaknuo je Joso i još dodao kako su ipak najviše svirali numere Zvonka Bogdana i Tome Zdravkovića.
Na koncu ove već pomalo davne glazbene priče naši sugovornici su željeli naglasiti jednu pjesmu koju su gotovo svake večeri svirali i na koncu je i snimili na svom nosaču zvuka Zvuci ravnice. Bila je to pjesma Subotice grade, po kojoj su, može se slobodno reći, bili prepoznatljivi svojim vjernim slušateljima.