U prvim godinama rada Društva najaktivnija je bila dramska sekcija. Prikazivani su igrokazi, komedije i drame (po dvije – tri godišnje) i tako je nastavljena tradicija započeta još u prvom desetljeću XX. stoljeća kada je mladež Tavankuta izvela predstavu “Đido” Janka Veselinovića.
Predstava je održana pod šatorom. Glavnu ulogu imao je Josip Vuković – Đido, kasnije poznati hrvatski politički djelatnik i nacionalni borac, prvak Hrvatske seljačke stranke u Bačkoj, koji je po toj dramskoj ulozi i nazvan Đido. Za Tavankućane to su bili pravi kulturni događaji. Predstave su davane u Zadružnom domu u Tavankutu (centar) i u zaseocima – Čikeriji, Vuković kraju, Svetoj Ani i drugim mjestima.
Dramsku sekciju vodio je osnivač Društva Ivan Prćić Gospodar, učitelj, dramski pisac i pjesnik. Najviše je radio s djecom. Ivan Prćić Gospodar osobito je volio postavljati na scenu bajke u kojima sudjeluju brojni izvođači i u tu je svrhu dramatizirao više bajki – Svjetlanu Anatola Fransa, Trnoružicu, Charlesa Perraulta, Tri kapi krvi (Ciganka), Anatola Fransa i druge.
Igrokaz “Trnoružica”, Tavankut 1952. godine
Predstava Trnoružica, bajka u četiri čina, koju je za scenu uredio Ivan Prćić Gospodar, obnavljana je više puta tijekom 20 godina rada dramske sekcije i prikazana je 26 puta. Predstava je bila uvrštena i u program III. Festivala djeteta u Šibeniku 1963. godine, ali Tavankućani nisu otputovali u Šibenik zbog nedostatka novca za troškove putovanja. U pripremanju spomenutih predstava Ivanu Prćiću Gospodaru pomagali su brojni – učiteljica Marija Antunović pravila je kulise, krojačica Cilika Balažević šivala je kostime, Anica Balažević, Marga Stipić i druge pripremale su potrebne rekvizite, ukrase, jela i drugo, a uključivali su se i drugi.
Osim bajki pripremljenih s djecom izvođena su i druga kazališna djela sa starijim izvodjačima, osobito od 1949. godine kada su u Tavankut došli učitelji Ljudevit i Vita Grunčić. Njima su se pridružili i drugi učitelji i nastavnici – Nanika Pejić, Marica Marcikić, Gabrijela Krmpotić, Naco Zelić, Katica Tikvicki i drugi i Tavankućani – Antun i Giza Balažević, Željko i Maca Balažević, Verica i Petro Stantić, Roza Stipić, Antun Stipić, Ivan Gabrić, Ivica Babić, Katoka Tucić, Ruža Balažević i drugi.
Vremenom su se formirale dvije dramske grupe, dječja s kojom je radio Ivan Prćić Gospodar i odrasla grupa, koja je radila tako da su članovi grupe izmedju sebe birali redatelja, a više predstava režirali su glumci subotičkog kazališta Mirko Huska i Geza Kopunović.
“Da je znat k’o zjat”, Tavankut 1965.godine
U razdoblju od 1946. do 1966. godine, dramska sekcija Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Matija Gubec iz Tavankuta bila je najaktivnija sekcija u počecima rada društva. Od osnutka društva 1946. godine, osim bajki Svjetlana, Trnoružica i Ciganka (Tri kapi krvi), izvedeno je još 37 kazališnih djela, među kojima je i više značajnijih djela iz kazališne literature, kao što su: Izbiračica, Običan čovek, Krajiškinja, Porodica Blo, Hasanaginica, Čarobnjak iz Oza, Jazavac pred sudom, Laža i paralaža, Dr, Oluja, Da je znat k’o zjat, Narodni poslanik i druga.
Predstava “Narodni poslanik” Branislava Nušića, Tavankut 1966. godine
Djelatnost dramske sekcije od 1980. godine na nov način, primjeren tom vremenu, nastavila je Diletantska kazališna družina “….LUCIJA”. Naime, nakon 1972. godine kada je pojedinim članovima onemogućen dalji rad u Društvu, došlo je do osipanja članstva i zastoja u radu Društva. Ponovnim oživljavanjem, dramska sekcija društva, izvela je predstave Katica Antuna Karagića i Albina Mijana Ivice Jakočevića. Međutim, osamdesetih godina okupila se u Društvu nova generacija zaljubljenika u bunjevačku narodnu umjetnost i kulturu. Suglasno njihovim interesima, osim foklorno – muzičke sekcije i likovne sekcije oživljena je, na nov način, i dramska sekcija, kao Diletantska kazališna družina “….LUCIJA”, a osnovane su i nove sekcije. Godine 1980. družina mladih Tavankućana osnovala je Amaterski ekran, kao filmsku sekciju, u sklopu koje su organizirane filmske večeri amaterskih filmova i tako se utjecalo na filmski odgoj publike u Tavankutu. Budući da su se družini, koju su činili Nikola Bačić, Tomislav Žigmanov – Biber, Pere Žigmanov, Bojan Todosijević, Marko Vidaković, Marinko Stantić – Migo, Branko Ištvančić, Josip Sekulić i drugi tijekom 1981. pridružili Zoran Kolar – Drug, Zdravko Prćić, Kata Šinković, Zlata Dulić, Olja Bačić, Marija Tot, Vjekoslav Skenderović, Ivan Kolar – Škulski, Antun Kozma – Bule i drugi, članovi su na svetu Lucu 13. prosinca 1981. godine promijenili ime te sekcije u “….LUCIJA” (po ideji Pere Žigmanova ime je izvedeno igrom riječi i slova od riječi REVOLUCIJA). I tako su i dalje članovi organizirali filmske večeri i kino u Tavankutu, ali su snimali i svoje prve kratke igrane i dokumentarne filmove, pa i animirane, te su organizirali prve prave filmske predstave u svojoj sredini. Izdavali su foto novine pod nazivom Pink foto novine na oglasnom panou Doma kulture u Tavankutu. Svojom pronicljivošću i time što su nešto “pronjuškali” stekli su simpatije mještana, ali su izazvali i ozbiljne reakcije mjesnih dužnosnika koji su cenzurirali sadržaj pojedinih tekstova, pa i fotografije, a nekolicina tih mladih ljudi su etiketirani politički “sumnjivima i nepodobnima”, da bi jedna grupa završila na “informativnom razgovoru” u mjesnoj policiji (odnosno tadašnjoj miliciji). Budući da su počeli s pripremama kazališnih predstava imenu “….LUCIJA” dodali su naziv “diletantska kazališna družina”. Na bunjevačkoj ikavici izveli su predstavu Sumnjivo lice Branislava Nušića i predstave Radovan III i Balkanski špijun. Diletantska kazališna družina “….LUCIJA” nakon desetak godina prestala je djelovati, a nova skupina mladih studenata i učenika 1994. godine uključuje se u rad ove udruge i u okviru dramskog odjela 29.09.1996. godine izvela je komediju “Kesele vešnje” koju je, prema komediji Jovana Sterije Popovića, obradio na ikavici Petar Vuković. Ova predstava je doživjela svoju iznimno uspješnu premijeru i više niti jednom nije bila izvedena.
U nešto izmijenjenom sastavu ove skupine u režiji Marice Skenderović 2000 godine u veljači premijerno se izvodi nova predstava, “Provodadžijske miškulancije”, koja je predstavljala obradu Sterijnog komada “Ženidba i udadba” i koja je doživjela svojih 16. izvedbi, a među ostalima na Danima hrvatskog pučkog teatra u Hercegovcu, (Republika Hrvatska) u veljači 2000. godine, u kazalištu “Vidra” u Zagrebu, u HOŠIG-u u Budimpešti, Somboru, Bačkom Monoštoru, Bajmoku, Subotici i drugim mjestima. Na natjecanju kazališnih trupa u Bajmoku, Marica Skenderović je dobila nagradu za najbolju režiju, a Ana Žigmanov za najbolju sporednu žensku ulogu.
Sagledavajući rad svih članova HKPD “Matija Gubec” i žitelja Tavankuta koji su živjeli i radili u različitim društveno-nestabilnim, politički-opasnim i gospodarstveno teškim vremenima i pronalazili snagu za kulturno opismenjivanje oko 8000 žitelja koliko je obitavalo sredinom prošlog stoljeća u Tavankutu, vrijedan je divljenja entuzijazam i napor koji se punih pola stoljeća čini a sve u cilju očuvanja ove naše lipe riči koja živi na usnama našim i tako zvonko, teško i postojano stoljećima svjedoči o biću koje svoj hram kulture čuva iznad vlastite postojanosti.
BIOGRAFIJE
Ivan Prćić Gospodar
Ivan Prćić Gospodar, rođen u Tavankutu (Subotica) 19. rujna 1901. godine, a premiuo 9. prosinca 1988. godine u istom gradu, bio je bački hrvatski kulturni radnik i književnik. Pisao je drame i poeziju. Radio kao učitelj. Bio je osnivač i voditelj dramske sekcije HKPD Matija Gubec Tavankut. U radu s dramskom sekcijom najviše je radio s djecom i pravio programe za djecu (dramatiziranje bajki). Bio je jedan od suosnivača Likovne kolonije u Tavankutu, uz Ludvig Lasla, Lajču Evetovića, Lajoša Đurčia, Žarka Rafajlovića i Stipana Šabića. Djela: Zrnca biserja, zbirka pjesama,( 1981.) i Zrnca biserja i sedefa iverja, zbirka pjesama, (1988.) Svojim djelima ušao je u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971. godine, sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske. Njegovim pjesmama se bavio i Tomislav Žigmanov, prigodom obilježavanja stote obljetnice rođenja Ivana Prćića Gospodara.
Ivan Prćić-Gospodar (desno)
Josip Đido Vuković
Josip Đido Vuković (mađ: Vukovića József) .rođen u Bikiću (Mađarska), 14. veljače 1890.godine.apreminuo u Subotici, 4. ožujka 1950.godine. Bio je hrvatski književnik, političar i publicist. Rodio se u Bikiću, u ugarskom dijelu ondašnje Austro-Ugarske. Raspadom Austro-Ugarske i potpadanja njegovog kraja u Mađarsku, seli u Suboticu.
Josip Đido Vuković bio je angažiran i u stranačkom životu. Bio je čelnik Bunjevačko-šokačke stranke. Vremenom BŠS se sve više primicao HSS-u i na koncu 1926. godine, gotovo cjelokupnim članstvom pristupio HSS-u.
Poznat kao ponosni isticatelj hrvatstva Bunjevaca, 10. studenog 1939. godine je rekao: “Nama Bunjevcima Hrvatima može se zahvaliti što postoji Vojvodina u sklopu naše državne zajednice.” (op. č., govori o ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji).
22. rujna 1919. godine bio je sudionik bunjevačkog poslanstva koje je otputovalo u Pariz na konferenciju s inozemnim diplomatima. Hrvatskoj književnosti je pridonio svojim pjesničkim, satiričarskim i publicističkim uradcima.
U njegovom pjesničkom opusu, najbrojnije i najznačajnije su mu pjesme rodoljubnog i borbenog duha. Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971.godine, sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske. Bio je suradnik časopisa Neven.