U Zagrebu je 17. siječnja, 2012. u 68. godini života preminula Jasna Balažević – Beba, prof., konzervator-arheolog, viši savjetnik u Upravi za zaštitu kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske, osoba bez čijeg se prisustva mnogi operativni poslovi zaštite spomenika kulture, posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj, nisu mogli zamisliti.
Od odabira poziva – upisala je arheološku grupu predmeta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine – do posljednjeg dana, život joj je bio povezan uz kulturno nasljeđe i operativu zaštite spomenika kulture s čime se bavila od studentskih dana u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba, zatim u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, pa u Republičkom fondu za unapređivanje kulturnih djelatnosti, Stručnoj službi Republičke samoupravne interesne zajednice u oblasti kulure, Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture i konačno u Ministarstvu kulture koje je 90-tih godina prošlog stoljeća preuzelo poslove službe zaštite spomenika kulture.
Napustila nas je, samo dvadesetak dana, nakon što je okupila kolege u službi zaštite spomenika kulture i brojne prijatelje – suradnike i djelatnike Ministarstva kulture, želeći tako toplim prijateljskim druženjem, na sebi svojstven način, zahvaliti svima na suradnji pred odlazak u mirovinu. Dugo i temeljito organiziranje željenog druženja iskazivalo je njenu svojevrsnu ljubav prema ljudima s kojima je niz godina surađivala, susretala se, razgovarala, polemizirala, dogovarala i odrađivala brojne zadaće u obavljanju poslova zaštite kulturne baštine, prvenstveno prikupljanja, obrade i prezentiranja dokumentacije za što je u svojem dugogodišnjem radnom vijeku bila zadužena. Istovremeno, posljednjih godina, borila se s teškom i okrutnom bolešću, zanemarujući i ne priznajući, ni samoj sebi, niti okolini, njenu stvarnu razornu snagu. Pričala je žustro i zanosno, pripremajući se za mirovinu, o poslovima koje je, kao čuvar obiteljske tradicije, planirala obavljati netom po umirovljenju, u svom zavičajnom kraju Tavankutu, na obiteljskom imanju koje je sačuvalo tradicijske karakteristike bačkog salaša. Bolest je, međutim, nadvladala njenu izrazito snažnu želju za životom, izbrisala popis planiranih poslova, zatvorila nedovršenu knjigu neodrađenih poslovnih i privatnih obveza. U želji da se baština sačuva, a tradicija ostane živom, oporučno je obiteljsko imanje ostavila lokalnoj udruzi – Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu “Matija Gubec” u Tavankutu, na brigu, buduću zaštitu i prezentaciju, s detaljnim uputama o načinu uređenja i budućeg održavanja i korištenja. Imanje je danas sačuvano, uređuje se i primjereno održava, a živjeti će u funkciji seoskog turizma pod nazivom “Etno-salaš Balažević” na kojem će uz sačuvane oblike tradicijskog graditeljstva i načina života biti uređena i manja muzeološki prezentirana soba sjećanja s dokumentima o prošlosti salaša i života na njemu.
Jasna Balažević – Beba, rođena je (otac Bunjevac iz Tavankuta kraj Subotice u Sjevernoj Bačkoj, majka Prigorka iz Šenkovca kraj Zaprešića) 14. listopada 1944. u Subotici. Najranije djetinjstvo provela je, u tradicijskom okruženju na imanju svojih predaka s očeve strane, u Tavankutu. Okružena neizmjernom ljubavlju najbližih, na tom je salašu stekla prve percepcije prostora, vremenskih mijena, oku ugodnoga pejzaža, tradicije, pa čak i okusa što je uvijek bilo nepresušno vrelo njenih suptilnih reminiscencija. Tijekom djetinjstva i odrastanja na tom je imanju koje je sačuvalo svoje tradicijske oblike i način života, izgradila i svoj duboko usađeni osjećaj za tradiciju i baštinu. Za života to je bio prostor kojem se uvijek rado vraćala pričom, sjećanjima i obilascima. Nakon završene srednje škole koju je polazila u gimnaziji “Bogdana Ogrizovića” – poznatoj “V. muškoj” u Zagrebu – u prvom djevojačkom razredu, u toj tradicionalno muškoj školi, 1963. upisala je arheološku grupu predmeta na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na kojem je i diplomirala u lipnju 1969. godine.
Već kao studentica, krajem 1964. godine započela je raditi u tadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba (od 1967. godine Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu) na poslovima sređivanja i obrade dokumentacije o spomenicima kulture (fototeka, planoteka). Nakon diplome u tom je zavodu nastavila raditi, prvo kao konzervator pripravnik, a zatim kao konzervator-arheolog na poslovima operativne zaštite i dokumentacije spomenika kulture. Od 1973. godine prelazi na rad u tadašnji Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu, na poslove stručnog suradnika za zaštitu spomenika kulture u Republičkom fondu za unapređivanje kulturnih djelatnosti, a od 1975. godine nastavlja s istim poslovima i u Stručnoj službi Republičke samoupravne interesne zajednice u oblasti kulture. Na tim se dužnostima, u okvirima nadležnosti Republičkog fonda, odnosno Republike SIZ kulture, surađujući sa zavodima za zaštitu spomenika kulture, muzejima i galerijama diljem Hrvatske, uspješno bavila izradom i pripremom za usvajanje prijedloga godišnjih i višegodišnjih programa zaštitnih radova na nepokretnim i pokretnim spomenicima kulture, muzejskoj i arhivskoj građi, kao i na njhovoj realizaciji.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon promjena zakonskih propisa prema kojima je dotadašnja Republička SIZ kulture kao direkcija Fonda za kulturu postala sastavnim dijelom Ministarstva prosvjete, kulture i sporta, raspoređena je u Zavod za zaštitu spomenika kulture koji je promjenom Zakona o zaštiti spomenika kulture također postao sastavnim dijelom Ministarstva. I dalje, surađujući s kolegama u zavodima za zaštitu spomenika kulture, nastavlja raditi dijelom na pripremi i izradi prijedloga programa zaštinih radova, ali sada, raspoređena kao viši savjetnik u Odjel za istraživanje i informacijsko-dokumentacijske poslove, započinje njezina suradnja na uspostavi baze podataka registriranih spomenika kulture te, nakon donošenja odgovarajućih propisa (nakon 1999.) i rad na reviziji Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske. Kao tajnik povjerenstva za registraciju kulturnih dobara na tom je poslu dočekala i mirovinu. U međuvremenu s velikim entuzijazmom radila je i na drugim brojnim zadacima koji su najčešće proizlazili iz zahtjeva koji su dolazili s terena, bilo od stranaka – imaoca spomenika kulture, ili od kolega iz zavoda za zaštitu spomenika kulture. Od svih tih poslova svakako je najopsežnije i najvažnije bilo sudjelovanje (1994. – 1997. godine) u poslovima popisa i procjene ratne štete na spomenicima kulture, gdje je uz rad u popisnim komisijama na terenu (naročito Baranja i Podunavlje), odradila i mnoge zadaće neformalnog tajnika Posebne republičke komisije za popis i procjenu ratne štete na spomenicima kulture.
Jasna Balažević – Beba bila je, do zadnjeg dijela svojeg bića i zadnjeg časa svog postojanja, požrtvovno odana zaštiti kulturne baštine i kolegama u struci, uvijek na raspolaganju suradnicima, uvijek spremna za ozbiljnu profesionalnu suradnju, ali i za zdravo druženje nakon obavljenog posla.