Jakov Kopilović
Knjigom stihova, pod naslovom «Molitve vremena sadašnjeg », u prvom redu se hoće posvjedočiti pjesničko trajanje Jakova Kopilovića, stvaratelja koji je kroz više desetljeća pjevao o ljudima Subotice i o njezinu mjestu u bačkom i panonskom podneblju. Ona je (ne samo njegova) metropola ovdašnjih Hrvata, radi koje, kada je pod prinudom ratnih prilika mora napustiti 1941. godine, nastaje pregršt stihova. U njima, pritisnut žudnjom, sanja i navješćuje čas (ne samo svoga) povratka. Stihovi su Kopilovićevi, lirski dojmljivi i topli, u njima trepere listovi jablana, čuju se dozivanja grlica i zvuci tamburica. Kopilović ne krije svoju naklonost prema ljudima vrijednih ruku, koji nam cijelog radnog vijeka samozatajni, osiguravaju kruh, oni su mu stoga trajno u oku i srcu. Pjesnik, također, ne skriva svoju bol zbog nestanka sokaka, a s njima i navlastitog intimnog ozračja kojim je bio premrežen njegov rodni grad, na mjesto čega niču bezlične betonske konstrukcije, začinje trajanje u kojem se i dojučerašnji prijatelji ne prepoznaju, učmalo otuđeni. Ovdje, gdje radi pokidane fine koprene snova, zna biti težak korak onoga koji se gdjekada iz noćnih pohoda vraća doma. Gdje, srećom, već sutradan sumorne šutnje i teške slutnje, smjenjuje radost što ih u pjesniku, pa i u njegovu čitatelju, bude ljepota cvjetnog pupoljka, osunčana polja zlatnih klasova žita, osjećaj povezanosti s beskrajem brazda i tajanstvom crnih oranica. Napose, životo, koji se ne prestaje buditi u prividnoj osamljenosti, u ravnici zagubljenih salaša.
Bio – bibliografija
Jakov Kopilović, pjesnik (Subotica, 9. srpnja 1918 – 18. studenog 1996.), nakon osnovne škole, zbog siromaštva obitelji iz koje potječe, isprve je najamni radnik, zatim kondukter u tramvajskom poduzeću, pa gimnaziju završava uz rad. Tijekom Drugog svjetskog rata živi u Zagrebu, gdje na Filozofskom fakultetu studira pedagogiju i filozofiju (1941.-1942.), a neko vrijeme je rudar u Istri. Nakon rata je učitelj u Subotici, pedesetih godina vraća se na studij (1953.-1954.), pa je stekavši diplomu profesor jezika i književnosti u subotičkim školama, gdje provodi veći dio radnog vijeka, a potom je upravitelj Gradske knjižnice (1968.-1971.). Član je Uredništva časopisa Klasje naših ravni (1942.-1944) i časopisa Rukovet (1970.-1971.). Sedamdesetih godina 20. stoljeća snosi posljedice svog angažmana u hrvatskom proljeću, društveno je izopćen i prije vremena penzionisan. Stihove objavljuje od 1938 . godine u Klasju naših ravni, Glasu, Subotičkoj Danici, Hrvatskoj riječi, Subotičkim novinama, Rukoveti, Reviji, Telegramu, i dr. Kopilović je pjesnik ravnice i salaša, oranica i vinograda, bačkih krajolika, preosjetljiv je i ranjiv. Stihovi su mu posve lirski, često elegični i melankolični, ili su izraz trpljenja zbog neskrivene nepravde prema narodu kojem pripada, ponajviše pred nezadrživim iščeznućem svijeta u kojem je rođen. Zastupljen u više antologija i zbornika. Prevođen na mađarski, talijanski i engleski jezik. Knjigom Izabranih pjesama Jakova Kopillovića izdavač želi sačuvati i približiti njegovo pjesništvo današnjem i čitateljima koji dolaze, budući da je ovaj pjesnik uspio proniknuti u dušu ljudi ovog kraja, znalački tumačeći način života čovjeka iz ravnice i njegovog zavičajnog idioma, kojim je ispisao je prekrasne stranice što trajno čuva njegovo teško, oporo, mukotrpno ali usprkos svemu vedro i humano trajanje u jednoj složenoj višenacionalnoj sredini.
Djela: Daleko od zavičaja, Zagreb 1944; – Tisuću i jedna noć, Subotica 1946; – Soneti, Subotica 1953; – U dolu jablan, Subotica 1964; – Radosti, Subotica 1966; – Medaljoni, Subotica 1967; – Sjeverna jesen, Subotica 1967; – Mozaik (zajedno s P. Bačićem, B. Bede i M. Molcer), Subotica 1967; – Njiva patnje, Subotica 1968; – Žedan đeram, Subotica 1968; – Plava vaza dana, Subotica 1969; – Grlica na grani, Subotica 1970; – Skretnice, Subotica 1971; – Medáliák, Subotica 1971 (prijevod na mađarski jezik Matija Molcer); – Đerdan, Novi Vinodolski 1979; – Cesta pod suncem, Vinkovci 1983; – Moja dužijanca, Subotica 1994.