Ante Vukov
Zbirka pjesama Boca bez poruke, vojvođanskoga književnika i umjetnika iz Subotice, Ante Vukova poetološki se nastavlja na njegov minuli rad – postmodernistički izričaj, hermetizam pjesničkog diskurza, začudne pjesničke slike te refleksivno poetološko izvorište. Autor Ante Vukov književnoj je javnosti poznat od 70-ih godina XX. stoljeća, od kada je objavio tri zbirke pjesama – Zlato istočnog sutona, Ruža vetrova, Vrati vrieme: cjelovita pjesmarica i roman Kuća porcelanske lutke, a uvršten je i u nekoliko izbora i antologija, među kojima je vrijedno istaknuti antologiju poezije nacionalnih manjina u Srbiji Trajnik. U sadržajnom, ali i formalnom poetskom izričaju moguće je iščitati utjecaje Vukovljeva širega umjetničkog izričaja. Naime, Ante Vukov za života se bavio kako izvedbenim (performans i happening) tako i drugim suvremenim likovnim praksama. Ujedno ovo je možda i najvažnija kvaliteta njegove poetske stvaralačke dionice – suvrijemenost i težnja ka postmodernističkim umjetničkim i literarnim praksama. Ova činjenica zasigurno govori o Vukovljevoj poeziji kao nužnom dijelu u (u)po(t)punjavanju subotičkoga, vojvođanskog te hrvatskog litrarnog diskurza. Zbirku pjesama Boca bez poruke autor je završio neposredno prije smrti, a njezinim bi se objavljivanjem definitivno pomaknula granica kvalitete recentne hrvatske književnosti u Vojvodini.
Bio – bibliografija
Ante Vukov (Subotica, 1955. – Subotica, 2012.), književnik i konceptualni umjetnik. Jedna od najsamosvojnijih osobnosti hrvatske književne i likovne scene u Vojvodini i, premda nevelikim opusom, jedan od, vjerojatno, najznačajnijih suvremenih književnih stvaralaca mjesne hrvatske književnosti. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a sredinom sedamdesetih godina studira indologiju na ljubljanskom Sveučilištu, što će kasnije biti od presudne važnosti i za njegovo književno stvaralaštvo – pojedine idejne sastavnice istočnih slika svijeta postat će, naime, integralnim dijelovima njegova (i umjetnička) svjetonazora – napose pjesništvo, koje će po cijelom nizu značajki, ponajprije po motivsko-tematskim odrednicama, biti u otklonu od glavnih tokova hrvatske književnosti u Vojvodini.
S uspjehom se bavio i likovnošću – sa 14 godina bio je najmlađi člano čuvene avangardne subotičke umjetničke skupine „Bosch+Bosch“, stvarajući u suvrijemenim likovnim izrazima – performance-u, konceptualnoj umjetnosti, intervencijama u prostoru…, vrijedan opus, koji je danas rasut u nekoliko renomiranih galerija moderne umjetnosti, no nedovoljno istražen. Osamdesetih, pak, godina XX. stoljeća bio je član neformalne kazališne skupine iz Zagreba „Kugla glumište“.
Djela: U književnom životu Ante Vukov se javlja koncem 70-ih godina prošlog stoljeća, objavljujući u periodici („Rukovet“, „Simposion“…). Za života je objavio tri zbirke pjesama: „Zlato istočnog sutona“ (Subotica, 1986.), „Ruža vetrova“ (Subotica, 1990.), „Vrati vrieme : cjelovita pjesmarica“ (Subotica, 2005.) te jedan roman „Kuća porcelanske lutke – A porczellánbaba háza“ (Subotica, 2003.). Zbirku pjesama „Boca bez poruke“ završio je neposredno prije smrti. Zastupljen u nekoliko antologija, panorama i izbora.