Zemlja diše punim plućima kad padne kiša, kad je sunce obasja i kad joj sitne, nevidljive životinje u utrobi pročiščuju kanale. A ona progovara biljakama svakovrsnim, nježnim i snažnim, cvate i lista, oduševljava čovjeka. Biljke puštaju duboke korijene i osjećaju se sigurno u zemlji plodnoj, zemlji koja diše.
život je čovjeku dar i zagonetka. Netko ga živi kao patnju, netko u njemu vidi sebe i svoje, a netko se cijeli životni vijek traži. Kako ga živimo i jesmo mi ga svjesni, svjedoče oni koji nas okružuju. Ako smo vedra duha i očiju otvorenih, okružuju nas zadovoljni ljudi. Zabrinutost i stalna briga, pitanje na pitanje i sumnje, odlike su nezadovoljnih i lutajućih ljudi oko kojih je puno nervoze i želje za samočom i izolacijom. A život može biti izvor radosti, zahvalnosti, kušnje i prokušanosti, a sve to rađa nadu i vjeru. Onima koji ovakav put slijede otvara se srce i želja za zajedništvom u kojemu će podijeliti svoje misli, pitanja, radost…
Narod diše posebnim ritmom, onim kojega tvore ljudi istoga kulturnoga kruga; jezik, običaji i ukupna tradicijska kultura daju narodu posebnost kojom se izdvaja od drugih. Hrvatski narod u Vojvodini pustio je duboke korijene u kulturnom miljeu i daje svoju osobitu boju u umjetničkom stvaralaštvu. Najosjetljiviji među stvaraocima progovaraju lirom, onom iskonskom, prirodnom i nezaustavIjivorn. Takva lira, zovemo ju poezijom, često zapisana na usputnim papirima i za “svoju dušu”, nenametljivo čeka neki trenutak za izlazak pred javnost.
Pjesnici svojim porukama zaustavljaju emocije, događaje, vrijeme prošlo i prizivaju lijepu budućnost. U tomu im je trebala tek mala tehnička potpora koju su pružili Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunovič” i Hrvatska čitaonica iz Subotice. Prije pet godina, petnaest je pjesnika podijelilo međusobno svoje lirske zapise i pokazalo da se u ovoj lirskoj zemlji krije
pravo bogatstvo jezika, običaja, emocija i duhovnosti. Kako se zajedništvo svake godine širilo najbolje pokazuje peti susret pjesnika na koji je prijavljeno govoto pedeset pjesnika, čak i izvan granica ove države. Dajmo im i ove godine mjesto i vrijeme za međusobnu razmjenu stvaralačkog zanosa, u prostoru u kojem se najbolje osjećaju. U narodu. Onom komu pripadaju. Bački Monoštor je pozvao hrvatske pjesnike na svoju zemlju, pripremio srca narodna za ovo nesvakidašnje iskustvo. A pjesnici ne ostaju dužni. Obogatili su i ove godine svoj narod novom knjigom izabranih stihova koje ćemo slušati u našim crkvama, na priredbama ili književnim susretima.
Lira naiva, susret hrvatskih pjesnika, po peti put najavljuje zajedništvo pokazujući koliku snagu imaju korijeni pušteni u zemlju različitosti, često upitnu i zahtjevnu, ali voljenu. Tematski je zaokupila većinu pjesnika ova zemlja u koju treba sijati, ali koju treba obrađivati i preoravati kako bi korijeni imali dobru podlogu. Naši su korijeni višestoljetni, duboko usađeni, prepoznatljivi po bunjevačkoj i šokačkoj ikavici, po tradiciji i duhovnosti hrvatskoga naroda, posijanog po zemlji vojvođanskoj. Čovjeku treba zavičaj, treba mu domovina, treba mu mati. A on će joj znati uzvratiti. Ljubavlju pjesničkom, trajnom, zapisanom u neobičnom stihu i ritmu koji će poneko i uglazbiti i prenositi nekom budućem srcu, ukorijenjenom u zemlju nade i otvorenih mogućnosti. Vrijeme je pogodno i mi ga ispunjavamo svojim sjajem, dajemo mu lirske prinose kako bi život svima bio šansa za ljepotu u očekivanju vječnosti.