SOMBOR – Marija Matarić Mandić majka je troje djece, liječnica, autorica Kuharskog dnevnika bebe Marte, koji je je do sada tiskan u nekoliko izdanja, trenirala je plivanje i odbojku, rekreativno se bavi trčanjem i uz sve to i kapetanica je ženske veslačke ekipe HKUD-a Vladimir Nazor Salašari somborski. Ovoga puta razgovaramo o onom veslačkom dijelu Marijina angažmana.
Ženska veslačka ekipa Salašari somborski bila je i ove godine dio veslačkog spektakla u dolini Neretve. O sudjelovanju Nazorovih veslača na ovogodišnjem maratonu smo izvijestili, pa ovoga puta nećemo o tome.
Na maraton su prvo krenuli veslači, a onda ste se prošle godine pridružile i vi, tako da je ovo bio vaš drugi susret sa Neretvom. Je li to bio logičan slijed, s obzirom na to da ste godinama pratile na Neretvu Nazorove veslače?
Kao supruge ili djevojke godinama smo na neretvanskom maratonu bile uz Salašare somborske, znale smo i da postoji ženski maraton, ali nama kao majkama i suprugama takav potvat prijašnjih godina nije bio jednostavan. Onda su djeca malo porasla, tako da smo prošle godine uspjeli okupiti ekipu za maraton lađarica. Cilj nam je bio da se okupe oni koji su vezani za Hrvatski dom u Somboru, ekipu koja će se dobro slagati, razumjeti, podržavati. Ovo naše sudjelovanje na Maratonu lađa na Neretvi nije smo veslanje već i predstavljanje Hrvatskog doma, ne samo u dolini Neretve već i na drugim natjecanjima. Netko ima smisla za folklor, netko za glumu, a mi smo našli način da ostanemo vezani uz Nazor, ali kroz jedan drugi vid aktivnosti. Na taj način uspjeli smo održati veze koje su gradili naši roditelji. Recimo, mi smo obiteljski nekada ljetovali s obitelji Pekanović. Sada smo mi, mlađe generacije, roditelji i ovaj maraton i zajedničko druženje u dolini Neretve način da naša djeca nastave te veze.
Iskusili ste tu draž Maratona lađa na Neretvi. Može li se reći da ste već poslije prvog izveslanog maratona znale da ćete sudionice biti i ove godine?
Već na kraju naše prve maratonske utrke sve smo se složile da dolazimo ponovno. Sada ipak idemo malo sigurnije, jer znamo što nas čeka. Pomaže nam i naš trener Gašpar Matarić, koji akcent uvijek stavlja na to što je Neretva brza rijeka i da veslanje mora biti prilagođeno upravo tome. Slušamo preporuke trenera koji traži od nas da prva tri kilometara veslamo iz sve snage, najbrže i najjače. Onda taktika da se uđe u parić, prate druge ekipe. Ove godine treninzi su zbog lošeg vremena počeli kasnije, ali su intenzivniji i nakon odrađenog treninga bile umorne smo kao da smo veslale maraton.
Poslije Maratona lađa oprobale ste se i u dragon boat natjecanjima, samostalno ili kao dio muško-ženske ekipe. Tu se sve rješava za manje od minute, a na Neretvi treba veslati 10 kilometara. Što je za Nazorove lađarice veći izazov?
Maraton je svakako teži. Jeste da nas vesla 10, pa ne moraš u svakom trenutku dati maksimum, ali s obzirom na 10 kilometara, koliko se vesla, mogu reći da je maraton neusporedivo teži. Prošle godine hrabro smo otišle, iako ni jedna od nas nije imala neko veslačko iskustvo, osim Ivane Filipović, državne reprezentativke u veslanju, koja je obiteljski također vezana za Sombor. Ja sam veslati počela evo s 40 godine. Jest da se sport provlači kroz cijeli moj život, ali veslačkog iskustva nisam imala.
S obzirom na to da je Nazor prije svega kulturno-umjetničko društvo i da je tradicija njegovanje kulture i običaja Hrvata Bunjevaca, kako u Nazoru gledaju na ovaj vaš sportski angažman?
Potporu Duštva imamo. Kroz onaj financijski dio. Ne pokriva to sve troškove našh natjecanja tako da dio toga financiramo i sami. Kroz jedan projekt osigurana nam je neretvanska lađa na kojoj treniramo i mi i muška veslačka ekipa. Mi gdje god da se pojavimo predstavljamo HKUD Vladimir Nazor, bilo da je to na natjecanju u Mađarskoj, na Adi Ciganliji, Metkoviću.