ČUVAMO SVOJE HRVATSKO IME, PONOSNI NA SVOJ BUNJEVAČKI ROD
“Hrvatska bunjevačka narodna nošnja” bila je tema drugoga Etno-kampa na hrvatskome jeziku koji je za oko pedeset učenika osnovnoškolske dobi organizirala Hrvatska čitaonica. Kamp je trajao od 24. do 28. kolovoza 2009. godine od 10 do 17 sati i osmišljen je kao svojevrsna nagradea za sve članove Hrvatske čitaonice, recitatore i glumce Male scene, ali i za djecu roditelja koji su pomagali u kampu. Kako smo čuli od djece na završnoj priredbi, priređenoj posljednjega, petoga dana kampa u dvorištu počasnoga građanina Subotice, pokojnoga profesora Bele Gabrića, ponešto su naučili, puno toga vidjeli, a najviše se družili.
Bunjevačka nošnja i obuća
U rad kampa 2009. godine se uključilo mnogo ljudi. Djeca su se svakodnevno upoznavala s bunjevačkom narodnom nošnjom na razne načine. Grgo i Dominika Piuković predstavili su bunjevačku nošnju za sve prilike. Sudionici kampa su imali prilike dodirnuti svaki dio nošnje, a neki od njih su bili i modeli. Ivan Piuković je djeci pokazao mušku obuću, a Dejan Kovač ih je uveo u tajne izrade papuča. Dajana Šimić je pričala o “kraljicama”.
Kreativne radionice
U kreativnim radionicama djeca su mogla primijeniti ono što su vidjela i čula. Podijeljeni u skupine izrađivali su kraljičke krune. Momci su tehnikom kaširanja od otpadnog papira i ljepila za tapete pravili bunjevačke čizme visokih sara za koje su kasnije od metalnih čepova za pivo pravili zvečke. Djevojčice su uz pomoć krojačice Slavice Temunović šivale nošnju za svoje lutke dok su mlađi sudionici izrađivali nošnju od krep-papira i uramljivali stare fotografije na kojima se vidi nošnja.
Voditeljice radionica bile su učiteljice Bernadica Ivanković, Marina Kovač i Sanja Dulić, zatim Jozefina Skenderović i Gabrijela Sedlak, a značajnu pomoć su pružile srednjoškolke Ivana Rudić, Katarina Evetović, Biljana i Jovana Kovač. Bez tamburaša kamp svakako ne bi bio tako uspješan. Za dobro raspoloženje i stalnu pjesmu potrudili su se Tamburaški ansambl Klasovi koji su pod stručnim vodstvom profesora Mire i Vojislava Temunovića djecu naučili pjevati, a uz pomoć Dajane Šimić i plesati dvije bunjevačke igre: Rokoko i Jastuk tanca. Sudionici kampa su svaki dan spontano završavali pjesmom “Stojim na kantunu” za koju su se samostalno organizirali i uvježbali zajedničku koreografiju. Kamp je imao i glumačku radionicu koju je vodio Marjan Kiš. Duša cijelog kampa bila je predsjednica Hrvatske čitaonice Katarina Čeliković.
Kamp je dobio pomoć
Financijsku potporu kampu pružili su Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Generalni konzulat Republike Hrvatske, Hrvatsko nacionalno vijeće, Venera bike, PU Naša Radost, pekara Micko i slastičarnica Daraboš, Fornetti, Borzal, pizzerija Renesansa, Skala Green, obitelji Horvacki, Skenderović, Šimić, Nimčević, Sekereš, Jaramazović i Čeliković. Logističku pomoć pružili su Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Gradska knjižnica, dok su u radu s djecom, osim predavača i voditelja kampa, pomogli i roditelji Ksenija Horvacki, Verica Sivić, Klara Dujak, Silvia Tóth Vásárhelyi, Gordana Nimčević, Marga Ivković Ivandekić i Veronka Evetović i drugi tihi suradnici.
Izletnički dan
Dobro razrađena satnica svih pet dana činila se prekratka jer djeca na kraju dana nisu htjela ići kući. Ni sva predavanja, radionice, probe plesa i pjevanja nisu ih umorili, ali su s oduševljenjem prihvatili jedan dan izleta na Bunarić gdje su ih voditelji naučili igrati nekoliko starih bunjevačkih igara.
Završna priredba
Posljednjega, petoga dana, dvorište Hrvatske čitaonice bilo je pretijesno da primi sve zainteresirane koji su došli na završnu priredbu na kojoj su djeca prikazala sve što su naučila. Glumili su, pjevali, plesali, recitirali, a središnja točka bila je modna revija na kojoj su sudionici kampa odjeveni u bunjevačku narodnu nošnju opisivali nazočnima svaki njezin dio. U dvorištu je postavljena i izložba uradaka s radionica kampa koja je prvotno osmišljena da bude prodajna, no kako su dani odmicali, djeca su se sve više vezala za svoje uratke pa su se samo malobrojni izlošci mogli kupiti.
“Druženje je djeci potrebno. Važno je da im nije dosadno i da uz igru mogu nešto naučiti o sebi i narodu kojemu pripadaju. To su uočili svi koji su nam pomogli, stoga vjerujem da ćemo iduće ljeto imati nekoliko ovakvih druženja u koje će se uključiti još više djece. Za našu divnu djecu isplati se ovo raditi jer se vidi koliko im znače ovakva druženja.” – kaže zadovoljno predsjednica Hrvatske čitaonice Katarina Čeliković.
“Djeca su s lakoćom od organizatora iznudila obećanje da će i u novoj školskoj godini nastaviti raditi. Želja nam je s početka školske godine okupiti svu djecu, aktivne članove Hrvatske čitaonice, ali i pozvati nove koji to žele postati i ponuditi im sudjelovanje u radu recitatorske, literarne ili glumačke družine. Planiramo pokrenuti radionice koje će se baviti izradom različitih predmeta koje bismo mogli prodavati u humanitarne svrhe.” – rekla je Bernadica Ivanković, potpredsjednica Hrvatske čitaonice.
“Petodnevni Etno-kamp na hrvatskome jeziku prošao je zanimljivo, uzbudljivo, a najviše zabavno. Bila sam sudionik i prošloga kampa, a nadam se da ću aktivno sudjelovati i u radu sljedećega. Dotad ću redovito dolaziti na probe i sastanke u Hrvatsku čitaonicu.” – Karla Rudić, 13 godina.
“Imam samo jednu primjedbu. Kamp je trajao prekratko.” – Ivan Kovač.
“Posebno mi se svidjela radionica kaširanja čizama. Dejan Kovač je na mene ostavio jak dojam. U kampu sam upoznao mnogo novih prijatelja koji ne idu u moju školu, nastavit ću druženje s njima u Hrvatskoj čitaonici. Žao mi je što nismo mogli u kampu i spavati.” – Davorin Horvacki, 10 godina.
“U kampu su mi se svidjeli grah i lakumići kao i završna priredba jer sam glumio jedan vic koji se zove skeč.” – Zdenko Ivanković, 7 godina.
“Svidio mi se rad dramske radionice jer smo se puno smijali i uživali.” – Josip Jaramazović, 12 godina.
Kamp je organiziran na inicijativu roditelja, posebice Ksenije Horvacki, koja je izrazila želju da se djeci ponudi kvalitetan program tijekom ljetnoga odmora, ali s ciljem da se međusobno druže i upoznaju:
“Djecu koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku trebamo naučiti da se međusobno povezuju i druže. Samo zajedno možemo funkcionirati. Stoga se prvo mi odrasli moramo više družiti. Naša snaga je u zajedništvu, a to možemo postići samo ako se upoznamo sa svojim korijenima. Iskreno se nadam da hrvatska zajednica ima još entuzijasta koji žele svojim radom pridonijeti razvoju. Vjerujem da ćemo sljedeće godine kamp moći organizirati za širi krug djece, u nekoliko smjena.”. – rekla je Bernadica Ivanković.