Riječima da(va)ti život kroz pjesmu
Među ostalim, čovjek je i biće govora. On je, naime, bitno pri(=sa)općavajući. Kako sebi, tako i Drugima. Glavnina očitovanja njegova u životu bivaju (pri)kazujuća. Takav je — (samo) otkrivajući je u govoru. Daje se tako, dakle (pri)kazujući se, naprosto vidjeti. Lepeza je, pak, prikazivanoga, čini se, prevelika — u rasponu je ono od samoga sebe preko ljudi i života pa do svijeta u kojemu je. I spram svega toga u cjelini ima svoj odnos i stav. Sumarno, to se zrcali i pulzira u životu čovjeka. Stalno. Sebedajuće to (pri)kazivanje. Dakako, dok je živ!
Što je tomu u čovjeka tako, znade vjerojatno samo Svevišnji, koji ga upravo takva onomad i stvori. Je li se iza toga krije čovjekova bitna nedostatna narav ili je ono tek posljedak supremacije životnoga preobilja u njeg, ne znamo točno! Ni mi današnji, ni oni jučerašnji, niti oni što živješe generacijama prija nas. No, jednostavno mu je tomu tako — on govori sebi i Drugima kako život i svijet razumije.
A taj je govor, kao što dobro znamo, u čovjeka različit. Pri (=sa) općuje se, naime, različno on. Oduvijek! Pogledom. Izrazom lica. Izgledom. Manirima. Odjećom. Očajanjima. Gestama. Frizurom. Stavovima. Pokućstvom. Djelovanjem. Slikama. Odnosima. Knjigama. Postupcima. Nadanjima. Glazbama. Ponašanjem. Vjerovanjem… I riječima.
Posljednje navedeno ne znači, samim tim, međutim, i da je najmanje važno. Niti da je ono jako rijetko. Naprotiv. Riječi su, znademo to, prečesto sredstvo čovjekova govorenja. I njihovih kontekstualizacija poznajemo previše. Kao i naravi. I usmenih i pismenih. I molećih i prijetećih. I vapijućih i odbijajućih. I krotkih i oholih. I brbljajućih i mrmljajućih. I lijepih i ružnih. I strašnih i milih. I glasnih i tihih. I radosnih i žalosnih… Riječi raznih naprosto oko nas je previše.
No, malo je onih koji u pjesmi završe. Premalo. Ne zbog toga što u njima ne vole biti. Niti zato što je tamo moguće gužva. Niti… To je jednostavno stoga što pjesama nije puno. Oduvijek ih je bilo u ljudi pomalo. Osobito u nas manjkalo je spremnosti. Poticanja. Okupljanja. I prostora očitovanja. A inicijativa kao što je ova Hrvatske čitaonice to uspješno nadomještava.
Istina, nije svatko govoru u pjesmama ni sklon. Tomu, stanovitomu slaganju riječi. A kako bi i bilo drukčije, kad ih je teško tako (sa)stavijati. Ne zbog motiva, to jest teme pjesama — to je ono što svi imaju: život i svijet čovjeka, već zbog načina govorenja. Postoje u njih pravila slaganja. I svatko tko želi prihvatiti ta pravila može riječima davati život kroz pjesmu.
U pjesmi, riječi samih radi. Pravila, naime, slaganja riječi. U rasponu od ritma i broja pa do zvučenja i slika. Kvantitete i kvalitete, naime, spojeva riječi. Rekosmo svatko tko želi prihvatiti pravila, bez obzira na osviješteno znanje istih. A to znači — svatko može u pjesmi riječi nizati.
Jer, suština ovdje nije, naime, uvijek znanje i oblik. Ona je prije svega drugdje — u snazi i ljepoti priopćavajućeg, u prijemčivosti i uvjerljivosti priopćenog, njegovomu dostojanstvu i skladu. Tko to, pak, postigne, pjesnikom biva. Manjeviše školovan ili ne. Manjeviše naivan ili ne. Liru tek riječi mora pjesnik u mili zvuk privesti. Kako? Pa nekako! Kako već tko umije…
To saznaje onaj tko riječi kuša u pjesme slagati. A kuša zato što ga na to nešto nuka. To da se u pjesmama pri(=sa)opčuje. Nuka ga potreba iznosa Drugima sebe. Svoje slike. Svojega iskustva. Svoje poruke. Svojega stava. Potreba nimalo čudna. Niti rijetka. Rekosmo, to svatko čini gotovo svakim svojim životnim činom. No, često nije ono u pjesmama.
Stoga je pjesma medij govora odabranih. Onih koji riječima život kroz pjesme daju i tako s drugim razgovaraju. Pjesma od riječi, (sa)stavljenih prema pravilima, tvorna, bitno je razgovorna. Daje, naime, ona dio sebe Drugima. Dio sebe je pjesma. Ona je onakva kakvi smo. Jednostavni. Refleksivni. U očaj uronjeni. Nadom umiveni… No, uvijek legitimna. Ako je, dakako, kao pjesma skovana.
Jezikom smo u njoj očitovani. Jezikom svojim. Jezikom koji, čini se, najviše nam paše ako ga ćutimo kao naš. I ako je u svijet života našega snažno utopljen. Tada slika, stav, poruka, iskustvo, dakako ako je pravo, neposrednije i punije iz pjesme pogađa. čovjeka u razgovor jače uvlači. Ljepota se čini onda bliža. Većma naša. To znadu napose tzv. naivci. Okupani nepatvorenom čistotom i jednostavnošću. Svijeta. Života. Jezika. Našega.