Godine ustrajnosti i zaokruženja
Okupljanje oko poetskog izričaja traje sedam godina. To je vrijeme prepoznato u mnogih naroda kao cjelovito i zaokruženo, u nekih i savršeno. I mi smo na istom i u istom a opet vrlo različitom prostoru stvaranja. Ispunjen je sedmogošnji ciklus stvaranja prepoznatljive lirike Hrvata u Vojvodini, lirike jednostavnih i skromnih ljudi. Sličnih a posve samosvojnih stvaralaca.
Ponekad je Iakše početi nego ustrajati, a vrijeme koje živimo upozorava nas da je najvažnije sačuvati zajedništvo koje onda jača svakog ponaosob i hrabri ga u plemenitom nastojanju očuvanja lirskog zapisa i očuvanja svoga jezika u svim varijantama. Tamo gdje drugi nisu uspjeli, ovi naši pjesnici amateri jesu: stvorili su od ono malo uspomena u jeziku novi život i upisali ga u skromnom obliku u novu knjigu. A knjiga traje, riječi traju i onda kada nas više ne bude.
Lirsko zajedništvo nije prolazni hir desetak pojedinaca okupljenih 2003. godine u Subotici oko Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” i Hrvatske čitaonice. Bio je to odaziv na jačanje nacionalnog i vjerskog identiteta, bile su to riječi sudionika prve Lire naive puštene u budućnost. Što su tada svjedočili to su i potvrdili svake naredne godine. Oni pišu, najčešće, za svoju dušu, ali sretna je okolnost da su prepoznati kao ljudi prijateljstva koji svojom dirljivom toplinom privlače svake godine nove, često samozatajne pjesnike. I ima ih skoro šezdeset. Iz Vojvodine i iz susjedne nam Hrvatske. Radost susreta čeka se cijelu godinu. A oni koji to iskuse znaju da se od toga može živjeti i opet stvarati.
Što će biti nakon ovih sedam godina, čije simbolično značenje u čovjeka priziva pojam sveukupnosti, dovršetka? Hoćemo li započeti novi ciklus ili ćemo nastaviti započeto? Trebamo li težiti novim izričajima, jesmo li se promijenili i nešto naučili? Na to će svakako odgovoriti sudionici sedmog sureta u Plavni i usmjeriti organizatore u pravcu izgradnje i opstanka. Ako želimo trajati, valja nam se mijenjati i ustrajati u dobru.