Susret pučkih pjesnika „Lira naiva” ostavlja tragove u knjizi stihova i u srcima svih koji dijele svoju radost u stihovima, kojima oplemenjuju svijet, ljude oko sebe. Za jubilarni, deseti susret, šezdesetak je pjesnika ponudilo svoje pjesničke slike. Otvorili su svoja duhovna prostranstva, svoju lirsku intimu. Dolaze iz Bačke, bunjevačke i šokačke ravnice, iz Srijema, a Lira je ove godine dobila i „nove” pjesnike iz Hrvatske i Bosne.
Dok se svijetu nameće recesija, dotle se pjesnici okreću riječi i pjesmi. Oni sva svoja pitanja, brige, snove, ljubavi i želje stavljaju u stih, daruju ga „svojima”, onima čija srca mogu zapjevati i zatreperiti, koji riječima znaju graditi mostove. Nisu zaboravili Onoga čiji je Duh nadahnuće i pjesnik svjedoči:
Bez Tebe sam lažni sjaj što blista,
bez Tebe sam o, Bože, ništa! (Marica Mikrut),
koji kliče
Slavit ću Gospodina tisuću godina
i vječnost vječnosti čut će moj glas! (Mirjana Jaramazović).
Duhovno pjesničko biće zahvaljuje za one koji su svetim životom živjeli
Otac Gerard, Božji sluga
kojeg nebo nam podari
za života svoga duga
činio je divne stvari (Ivan Pašić),
ali i za kruh svagdašnji u Dužijanci kojom pobožni seljak i radnik zahvaljuje:
Danas je dan kada se moli o kruvu
svi se sastali u molitvi dragom Bogu:
da nam uvik kruva na astalu bude
molimo se za cilog svita ljude da žive u viri,
da žive u nadi da se uvik,
svagdi ime dragog Boga slavi. (Mariška Pravdić)
0 ljubavi će prvoj pjevati pjesnik, o bolima i nadama, o danima boljim.
E ta mladost je
prava ludorija (Maja Andrašić),
ali ona ipak ostaje zauvijek u sjećanju:
Prvu ljubav svak u sebi nosi
nježno čuva i u srcu krije
kao sunce u jutarnjoj rosi
poput suze kad iz oka sije (Boro Karadža).
Tko onda ne bi očekivao bolje dane ako voli:
Srce gleda tamo gdje oči nemaju hrabrosti.
Ponovno mi razum mutiš.
Kao i prvi put.
Sakrili smo se ispod zvuka tihe pjesme i
ostali tamo do kraja večeri. (Ivan Ušumović)
Uvijek posebna, ljubav majke ne prestaje nikada, ona budi sjećanja i pretvara ih u pjesmu:
U zoru te dozivah žedna ljubavi, majko,
kad odjeknuše bolno riječi grube,
kad raniše mi srce nadom ugrijano
i kad shvatih u jednom trenu
i da je zalud ljubav postojanu tražiti
poslije tvoje nema je. (Mila Markov Španović)
Narod će u vrtlogu koji sve nosi pred sobom biti u bespuću, razdiran pitanjima bez odgovora pa pjesnik zabrinuto pita:
Gdje ti je mjesto narode moj
uz toliko ludih hitanja
i besmislenih pitanja?/…/
Zar da drugi putokaz nam stavlja,
hrvatskim srcem upravlja
dok bezglasno vrišti raspeta duša
a bit postanka besciljno luta? (Josipa Dević)
Ne promatra lirska duša nestanak svoga naroda i nastale ruševine već nudi rješenje, pravi mostove:
Kuda mi to danas…?
Dokte mi to!?
Izumrli narodi, bez spomena i imena.
Zašto mi to!?
Kroz sjećanja i ruševine, jave i sne!!!
Duše bez tijela koje jauču strahovito u noći hladnoj.
I tišina je most, samo izmedu svjetova naslućenih.
I riječ je most, ako ničeg boljeg nema. (Anita Đipanov)
Ako narod u jeziku živi, kako to rekoše velikani hrvatskoga jezika u Vojvodini, Ivan Antunović i Balint Vujkov, potvrdivši to svojim književnim zapisima, onda će i Lira naiva dati svoj doprinos:
Kad prodivani Šokica
čuje nam se draga ikavica. (Agata Rižanji)
Sačuvat će pjesme ljubav prema svom narodu i jeziku, prema svojoj tradiciji:
Bunjevka sam od hrvatske grane
prva kćerka svog baće i nane.
Običaje naše sve lipo čuvamo
ikavicom lipom divanimo. (Kata Ivanković)
Veći je broj pjesnika u svojoj zreloj životnoj dobi koja neminovno vodi u žal za prošlim, u sjećanje na djetinjstvo, na ono što je prošlo:
Dozvanim sićanjem curi,
migolji ko pisak iz šake
nepovratno vrime. (Josip Dumendžić Meštar)
Mnogo je doživljaja pohranjeno u riznicu sjećanja,
mnogi su predmeti nestali u knjizi života i sada se tek pjesmom oživljuju:
Svila, zvečke, dukati
konji, fijakeri, salaši
pisma, gajde, tambura /…/
očenaše, molitvenik, Biblija
raspeće, na zidu prilika
izgubito u vrimenu
zauvik neiskoristita prilika. (Lucia Knezi)
Lirska je duša uvijek sklona željama, koju nije teško otkriti:
Ako moju želju željiš znati…
u očima tvojim ja je željim pročitati. (Kata Kovač)
Što bi pjesnik još poželio?
Prošetaj poljem sa vitrom u kosi
i neka te sa vitrom prati tica,
neka ti sunce sjaji u oku
i osmih laki ne silazi s lica. (Cecilija Miler)
Vrijeme kao neumitni suputnik taloži godine, ostavlja tragove i pjesnik se zna našaliti:
Eto ljudi, došlo j’ vrime, na ledima teško brime
kada dode šezdeseta, sve te muči, sve ti smeta. (Marija Feher)
Uz deseti susret pjesnika, čiji su stihovi ispunili stranice deset zbirki, na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici i na književnom hrvatskom jeziku, za poželjeti je Crkvi i narodu još više ovakvih ljudi, pjesničkih duša koje će poput gejzira u svojoj sredini izbacivati novost života, radost, opstojnost i biti blagoslov:
Kad se sreća s drugim dijeli,
tad se svatko njoj veseli.
Moja ljubav nek te prati
i blagoslov obogati! (Franjo Ivanković)
Prijatelju dragi, uzimajud u ruke ovu knjigu, dolaziš na most sastavljen od riječi, ulaziš u neko drugo vrijeme u kojem ćeš možda poželjeti ostati. Dijeliš svoje nlisli i svoju liru sa šezdesetak različitih ljudi čija te ljubav i blagoslov prate.