Lazo Vojnić Hajduk, Dr. Andrija Kopilović i Alojzije Stantić
Tijekom posljednjeg desetljeća XX. stoljeća i početkom trećeg milenija bunjevački Hrvati obilježili su osnutak više važnijnih institucija, primjerice: sto dvadeset i petu obljetnicu Pučke kasine, sto godina postojanja Nogometnog kluba Bačka, devedeset godina subotičke Dužijance, trideset i pet godina djelovanja Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo i dr. Ove su obljetnice, među ostalim, bile poticaj i za tiskanje prigodnih publikaci¬ja o dugogodišnjoj povijesti navedenih i inih institu¬cija, a pred čitateljem je djelo posvećeno Dužijanci, od njenog postanka do naših dana. Ono jc nastalo s nakanom pružanja cjelovita prikaza čovjekova rada u polju i razmjera njegova pregnuća, od zrna namije-njenog sjetvi, do zrna dobivenog žetvom.
Ovo djelo, također, hoće ukazati na bogatstvo običaja vezanih za rad, od kojih neki sežu duboko u prošlost, ali i za one koje je narodni duh iznjedrio od razdoblja preporoda (u ovom podneblju ponešto zakašnjela), do danas, sve skupa objedinjujući ih i zaogrćući navlastitim pučko-estetskim iskazom.
Bio – bibliografije
Alojzije Stantić
Alojzije Stantić rođen je 4. svibnja 1929. godine u đurđinskom Stantićevom šoru subotičkog atara. Živio je i odrastao na salašu u Đurđinu. Diplomirao je na Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi.
Oko 40 godina radio je na održavanju i prometu poljoprivrednih strojeva. Godine 1947. zaposlio se u Poljoprivrednoj mašinskoj stanici u Subotici gdje je radio u službi održavanja traktora, vršalica i drugih poljoprivrednih strojeva. U dvije sezone vršidbe dragovoljno je radio na vršalici gdje je upoznao način rada vršalicom. Zadnjih 20 godina radio je u Subotici kao voditelj Poslovnog centra zagrebačke Poljoopskrbe. Iako je živio u gradu bio je u stalnom kontaktu sa salašarima i salašima.
Kroz 12 godina bio je član Organizacijskog odbora Dužijanca gdje je pomagao na održavanju smotre Takmičenje risara i nekoliko puta Velikog prela. S Lazom Vojnićem Hajdukom je 1993. godine počeo ostva¬rivati zamisao da u toj smotri uživo prikažu, odjednom i na jednom mjestu, razvoj risa (ručne žetve) od srpa do kombajna. Tu zamisao su prvi ostvarili među sličnim priredbama u srednjoj Europi.
Društvenim radom počeo se baviti 1969. godine kao član HKUD „Bunjevačko kolo” i kao povremeni suradnik emisije za selo Radio Subo-tice i Subotičkih novina. Godine 1976. zbog „nepodobnosti” onemogućeno mu je javno istupanje. Angažiranje u društvenom radu obnovio je 1990. godine u KUD „Bunjevačko kolo”. Bio je član inicija¬tivnog odbora i osnivač Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini.
Na poticaj drugih osoba kao poznavatelj salaša i života u njima počeo je pisati bunjevačkom ikavicom o narodnim običajima i njegovim doživljajima na salašu. Prvo je postao stalni suradnik dvotjednika ŽIG, a od trećeg broja, do danas, i katoličkog mjesečnika ZVONIK. Svoje radove je objavljivao u Subotičkoj Danici, Subotičkim novinama i Hrvatskoj riječi. Povremeni je suradnik Radio Subotice, Radio Zagreba, katkad i Radio Pečuha (Pecs).
Etnološkim referatima o narodnim običajima Hrvata Bunjevaca i o životu salašara nastupao je na savjetovanji¬ma etnologa: Lajos Kis iz Subotice, Lajos Turzo iz Sente i na međunarodnom seminaru etnologa Ket viz kozot (Između dvije rijeke) u Baji. Na zadanu temu o bunjevačkim običajima pisao je u ediciji PCESA, Novi Sad. Neki njegovi referati iz etnologije prevedeni su na mađarski jezik, a sa seminara u Baji su objavljeni u Mađarskoj. U travnju 2006. godine nastupio je na Međunarodnom okruglom stolu Urbani Šokci u Osijeku s referatom o narodnim običajima Bu-njevaca Hrvata. U krugovima etnologa zapaženi su njegovi referati čije su teme do tada neopisivane: Rastiravanje ledonosni oblakova, Ritualno pijenje vina Bunjevaca, Hasniranje grnjače, God u životu Bunjevaca salašara, Priskakanje vatre sv. Ivana Cvitnjaka, Moj do, Spartak, Žitne jame, Cripulja i Lacija, Božični običaji Bunjevaca na salašu i drugi.
U knjizi Kruv naš svagdanji opisao je dobivanje kruha od sijanja pšenice do somuna izvađenog iz krušne peći, pa je od zaborava sačuvao kako su nekada zemljodjelci uradili ris (ručnu žetvu) i vršidbu vršalicom. Ovu knjigu je 2001. godine Hrvatska matica iseljenika u Zagrebu proglasila knjigom godine hrvatskih nacionalnih manjina. Za nju je dobio nagradu dr. Ferenc Bodrogvdri od SO Subotice i Antušovu nagradu od Institua Ivan Antunović. S Grgom Piukovićem i Rajkom Ljubičem, snimateljem snimio je dugometražni dokumentarni film Božić na salašu.
Poslije više od pet godina izučavanja razvoja salaša i života u njima završio je pisanje knjige Od zemunice do salaša – u suhatičkom ataru koju sada (lipnja 2006.) ocjenjuju recenzenti. U tijeku je lektoriranje, zatim slijedi likovno te tehničko uređenje i prijelom knjige. Ova opsežna studija o salašima i salaškom životu, napisana bunje¬vačkom ikavicom s popratnim rječnikom, ilustrirana brojnim fotografijama i arhitektonskim crtežima, imat će oko 500 stranica teksta s popratnim objašnjenjima. Tiskanje knjige predviđeno je za kraj 2006. godine.
Do sad se istaknuo etnološkim pisanjem o životu salašara i narodnim običajima koji najvećim dijelom još nisu opisani ili ih je netko ovlaš spomenuo.
Dr. Andrija Kopilović
Kopilović, mons. dr. Andrija (Bajmak, 10. svibnja 1941.), klasičnu gimnaziju završio na Interdijecezanskoj školi, a studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje završava i magisterij s ocjenom odličan, te se odlučuje za doktorski rad, međutim, subotička biskupija je postala samostalna 1968. godine pa ga je biskup Subotički imenovao na dužnost profesora Biskupske klasične gimnazije Paulinum gdje dva desetljeća pre¬daje vjeronauk i povijest umjetnosti. U isto vrijeme je postao ceremonijar katedrale i kateheta mladih u 7 centara u Subotici. Uz to je dobio na upravu jednu prigradsku župu u biskupskom gradu Subotici (Aleksandrovo). Studij nije mogao odmah nastaviti, ali se stalno bavio znanstvenim radom spremajući mnoga predavanja, simpozije i znanstvene i stručne skupove, a 1989. je inicijator za osnivanje Katoličkog Instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović u Subotici, a kada Subotički biskup osniva 1993. Teološko-katehetski institut imenuje ga prorektorom za hrvatski odjel i profesorom dogmatike, liturgike i crkvene umjetnosti. Član je Katehetskog vijeća i Hrvatske biskupske konferencije, kao i izvanredni predavač na Katehetskom institutu u Dubrovniku Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je na Papinskoj Teološkoj Akademiji u Krakovu 2004. godine. Od 2005. godine je član mirovne međuvjerske delegacije u Bruxellesu, Han-noveru, Berlinu i Meinzu. Poznat je kao ekumenski otvoren suradnik s drugim Crkvama i vjerskim zajednicama. Sudjeluje na međunarodnim skupovima, konferencijama i simpozijima. Pridonio je objedinjavanju Dužijance kao jedinstvene narodno-crkvene svetkovine. Često je pozivan za predavača na tribine i simpozije kako u inozemstvu, tako i u domovini. Bezmalo tri desetljeća je poznata ekumenska Osmina, čiji je on inicijator i animator. Izdao je nekoliko knjiga i priredio više kapitalnih djela drugim autorima.
Lazo Vojnić Hajduk
Lazo Vojnić Hajduk, rođen u Subotici 4. kolovoza 1942., je bački hrvatski kulturni i politički djelatnik. Borac je za priznavanje Hrvata u Vojvodini za politički narod, za očuvanje tradicije, običaja i kulture Hrvata-Bunjevaca i profesionalizaciju institucija hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini. Člankom je i utemeljiteljem brojnih hrvatskih ustanova i organizacija u Subotici, Bačkoj i Vojvodini.
Po završetku osnovne škole u Subotici školovanje nastavlja u Franjevačkom sjemeništu u Zagrebu. Na Kaptolu završava Klasičnu gimnaziju kao jedan od najboljih učenika u generaciji, novicijat u Cerniku (Nova Gradiška), a filozofski studij u Samoboru na Filozofskom učilištu Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Hrvatskoj koji završava s visokom prosječnom ocjenom. Godine 1964. vraća se u Suboticu kada upisuje i Pravni fakultet u Novom Sadu.
Skupa s nekolicinom nacionalno svjesnih Hrvata uključuje se u rad Pododbora Matice hrvatske u Subotici te aktivno radi na realiziranju ideja “hrvatskog proljeća” u Bačkoj, obnavlja žetveni običaj Dužijanca i osniva Kulturnu udrugu “Bunjevačko kolo”. Kad su konzervativni socijalistički krugovi u Jugoslaviji krenuli u obračunavanje s hrvatskim proljećem, i Lazo Vojnić Hajduk se kao intelektualac našao na meti tih progona. Vrhunac je bio gubitak posla u SDK u Subotici.
Bio je jednan od članova osnivača DSHV, najjače stranke Hrvata u Vojvodini, gdje je bio dopredsjednik od 1993. do 1996. Na prijedlog DSHV-a 1993. izabran je na dužnost predsjednika Izvršnog odbora SO Subotica, a po isteku mandata savjetnik je u predsjedništvu i Voditelj protokola SO Subotica. Godine 1996. skupa s nekoliko hrvatskih intelektualaca isljučen je iz DSHV-a. Godine 2000. ponovno biva izabran za vijećnika SO Subotica. U to vrijeme radi i kao ravnatelj HKC “Bunjevačko kolo”.
1993.-2003. predsjedao je organiziranjem Dužijance, za što je bio nagrađivan: Antus nagrada 1994., Pro urbe 2001. i ostale. Pored Dužijance, predsjedao je i organiziranjem manifestacije Veliko prelo.
1998.-2000. je bio predsjednikom u Hrvatskom narodnom savezu, a 1999. je jednu godinu predsjedao Forumom hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini.
2002. godine je izabran za člana Vijeća HNV R. Srbije i za prvog predsjednika Izvršnog odbora HNV-a na kom mjestu je ostao do pred kraj 2006. godine kada je višegodišnja hajka od strane političke stranke DSHV-a urodila plodom. Smijenjen je i bez prava na obranu u trećem pokušaju nakon optužbi za financijske malverzacije koje nikada nitko od vođa hajke nije niti pokušao dokazati.
Godine 2008. s još nekolicinom intelektualaca osniva udrugu HDF “Preporuke iz Lemeša”.
Djela: Obiteljska dužijanca bunjevačkih Hrvata u subotičkom kraju, Organizacijski odbor Dužijance 2011., Subotica 2011. godine
“Dužijanca” – reprezentativna monografija o žetvenim svečanostima u Subotici, Nakladnik: NIU “Hrvatska riječ” Subotica, 2006. godine;
Kako u novo bez loma: misli o životu u hrvatskoj manjinskoj zajednici: strukturalna, funkcionalna i organizacijska rješenja nekih logičkih cjelina iz života naše zajednice i kod nekih drugih oblika iz okruženja, Hrvatski demokratski forum, Subotica 2010., 240 stranica
Ago Mamužić i nacionalni pokret bačkih bunjevačkih Hrvata, samizdat, Subotica, 2012. godine