Matija Poljaković
Matija Poljaković spada među vodeće hrvatske dramatike, pisao je komediju, satiru i grotesku, svjedočeći o ljudskim slabostima i posrnuću, kao i o žarištima moralnih zastranjivanja u društvu. Od pedesetih do sedamdesetih godina XX. stoljeća kućni je pisac subotičkog kazališta, u kojem je praizvedeno petnaest njegovih djela, mahom u maniri pučkih igrokaza, po kojima je ostao zapamćen do danas, premda je njegov urbani opus daleko značajniji, slojevitiji, a ondje ostvarena dramska čvorišta općevrijedna i aktualna i u vremenu sadašnjem. Svojim dramski djelom Matija Poljaković je pridonio najvišim estetskim i etičkim stremljenjima u hrvatskoj kulturi, još za života postavši mjerom svijesti i samosvijesti bunjevačkih Hrvata u definiranju našeg nacionalnog i kulturnog identiteta, napose uljudbe kojoj svjetonazorski pripadamo.
Bio – bibliografija
Matija Poljaković (Subotica, 23. studenoga 1909 – Zagreb, 15. ožujka 1973.), komediograf, dramatičar, prozni pisac, javni djelatnik. Pravni fakultet završio je u rodnom gradu gdje će provesti veći dio života. Do 1941. bio je sudac u Subotici, a nakon okupacije prinuđen je napustiti Bačku i s obitelji odlazi u NDH gdje je sudac u Šidu i Derventi. Tijekom II. svjetskog rata sudjeluje u antifašističkom pokretu, a po završetku rata neko vrijeme je zamjenik vojnog komandanta Subotice. Razlaz s režimom započinje u vrijeme prinudnog otkupa, a završava sredinom pedesetih godina kada su u Subotici ukinuti hrvatski tisak, škole i druge institucije. U kazalištu je debitirao komadom Ča Bonina razgala (1950.), drame su mu zasnovane na bunjevačko-hrvatskom folkloru, a neke su nastale obradom narodnih pripovjedaka koje je sakupio B. Vujkov. Od početka pedesetih do početka sedamdesetih bio je kućni pisac subotičkog kazališta, gdje mu je praizvedeno petnaest scenskih djela – četrnaest na hrvatskom i jedno na mađarskom jeziku. S kazališne i javne scene uklonjen je u vrijeme hrvatskog proljeća, budući da je bio njegov istaknuti sudionik i zagovornik osnutka ogranka Matice hrvatske u Subotici. Usporedo s dramama pisao je i satiru s tematikom iz građanskog života.
U rukopisu mu je ostalo više dramskih tekstova i roman pod naslovom Ispovijest jednog luđaka, napisan pedesetih godina (ulomci tiskani u Klasju naših ravni, 3-4, 2004; 5-6, 2004; 5-6, 2005).
Djela: – Kao suncokreti, Zagreb 1952; – Niko i ništa, Vašange i Č’a Bonina razgala, Subotica 1953. (priložene su note za kola i narodne bunjevačke pjesme: Malo bunjevačko kolo, Zvoni zvonce, Gajdaško kolo, Milkina je kuća na kraju, Milica je večerala, Umorno je zlato moje, Alaj nane, Ej Ker i Sentu, Ej čija frula našim šorom svira, Igrala bi dere, Tandrčak kolo, Momačko kolo, Kad zasvira tamburica jasna, Zeleno je javor drvo, Zora zorlići, Zelen ora’, Ne sedi mi dušo, Silo sunce stiglo veče, Vino pije Dojčin Petar, Suljo moja, Sunce seda.); – Zakuženi, Rukovet, 1, 2, i 3-4, 1955; – Par žutih cipela, Subotica 1961; – Komedije, Subotica, 1961. (Oprostite, umro sam, Herojima slava – nama ono više i Ludograd); – Ta naša djeca, Subotica, 1962; – Četiri komedije, Subotica, 1963. (Dokoni ljudi, Kuća mira, Heroji ili ubojica); – Kad Bog đavlu kumuje i druge komedije, Subotica, 1964. (Kad Bog đavlu kumuje, Zatucani, Tata, ti si bez perspektive i Zoljino gnijezdo); – Par žutih cipela i druge komedije, Zagreb, 1973. (Par žutih cipela, Ludograd, Ode Bolto na ogled i Jedna cura sto nevolja).