Matija Molcer
Stihove iz najnovije zbirke pjesma Matije Molcera, pod znakovitim naslovom «Označena tišina», prožima strah od gubitaka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali i pokušaj mirenja sa ovim činjenicama, dok lirski subjekt poseže za apokaliptičkim nagovještajima i znacima – za prahom i pijeskom, koji sve više prekrivaju prizore grada u kojem je rođen. U tom smislu Molcerovi stihovi ima oznake stvarnosne poezije, slijedom sličnih, prepoznatljivih, tragalačkih, procesa u suvremenom hrvatskom pjesništvu. I premda je dio njezina referentnog polja u svakodnevici, lirski subjekt, dakako, ne odustaje ni od autorefleksije, promatrajući vlastitost iz opasno uzdrmanih temelja stvarnosti. U konačnici on će zauzeti stav transparentne nezabrinutosti za načine posredovanja zbilje, što postaje prepoznatljivo stajalište, pogotovu, mlađih pjesničkih naraštaja, koji ne žele pred sebe postavljati – ionako neodgovoriva pitanja. S ovom knjigom stihova Matije Molcera, čitateljima se nudi poetski govor prepoznatljivih, čitljivih kodova, koji će obogatiti suvremenu književnu scenu.
Bio – bibliografija
Matija Molcer, Molcer Mátyás (Subotica 9. svibnja 1935.), pijanist, skladatelj, pjesnik, prevoditelj, slikar, kritičar i publicist potječe iz dobro situirane subotičke obitelji čiji su preci bili Nijemci. Otac Franjo bio je tvorničar, a majka Margita Vörösbaranyi koja potječe iz bolje situirane zemljoradničko-gostioničarske obitelji, dobro je svirala glasovir i lijepo slikala. Pučku školu i gimnaziju završio je M. Molcer u Subotici. U osnovnoj školi omiljeni pedagog bio mu je Todor Milodanović Čikić, au gimnaziji gospođa Pertics-Nagymama. M. Molcer svoje glazbeno obrazovanje započinje 1945. godine u rodnom gradu, a prvi glazbeni pedagog bio mu je Miklós Bermel, ml., Kasnije uči violinu kod Stanka Vasiljevića, teoretske predmete kod Karela Napravnjika Tatice, a klavir kod vrsne pijanistice Core Pataki-Milku . Na umjetnički odsjek klavira i orgulja zagrebačke Muzičke akademije primljen je 1955. godine, kod prof. Ive Mačeka, a 1960. završio je petu godinu studija i položio diplomski ispit, stekavši zvanje akademskog glazbenika.
U subotičkoj Muzičkoj školi zaposlen je u razdoblju od 1961. do 1973. i od 1978. do 2000. Od 1973. do 1978. je novinar u dnevnom listu Magyar Szó, gdje piše glazbene i kazališne kritike, likovne prikaze, radi intervjue i dr. Od 1963. godine je na specijalizaciji u Italiji (Siena), a tijekom 1967. i 1968. na postgradualnom studiju u Zürichu (Švicarska), gdje usavršava klavir i kompoziciju kod Géze Hegyija i Géze Ande. Zvanje magistra klavira stekao je 1976. u Skopju, gdje mu je mentor bio Branko Cvetković. Skladanjem se Matija Molcer počeo baviti takoreći od prvog sata glazbene škole. Kao koncertni izvođač nastupio je u svim većim gradovima Jugoslavije, nadalje u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i dr. Često je izvodio tematske programe kao što su: Haydnova, Mozartova, Beethovenova Schubertova, Chopinova večer, nadalje autorske i večeri subotičkih skladatelja. Svoju glazbu i djela drugih skladatelja snima za mnoge tuzemne i inozemnim radio postaje. I među njegovim učenicima mnogi su ostvarili zavidnu karijeru, u europskim i svjetskim razmjerima, spomenimo se samo: szilveszter Lévay, Tibor Lévay, Dolores Engelhardt, Tamása Jancsóa, Blaženke Bačlije, Melinde Major, Agnes Bajić, Eve Bajić, Itzaka Szekely i dr. Matija Molcer dugo godina je svirao violinu u Subotičkoj filharmoniji, zatim vodio je viole u Filharmoniji i Kazališno orkestru, sudjelovao je također i u radu KUD Lányi Ernö. U vrijeme dok je bio student Zagrebačke akademije izdržavao se radeći kao glazbenik u HNK, u Pionirskom kazalištu na Trešnjevci i na Zagrebačkoj televiziji.
Književna djela piše na mađarskom, njemačkom, hrvatskom, srpskom i romskom jeziku, a također prijevodi s ovih jezika i na njih. Tragom vlastitih stvaralačkih nakana ne rijetko uklanja žanrovske i medijske granice, dok u njihovu srazu traži i ispituje nova značenja. Tako je, primjerice, glazba (Mozarta i dr.) Bila poticaj za nastanak mnogih likovnih ciklusa, a također pojedini grafički ostvaraje uvršteni u knjige stihova, ali ne kao ilustracija već predstavljaju navlastito dio pjesničkog izraza. Objavio je 114 pjesničkih zbirki i drugih djela, te 10 knjiga prijevoda (mahom nakladom dipl. Ing. Gabriela Schock), au rukopisu ima prijevode cjelokupnog pjesničkog opusa: Jakova Kopilovića, Rajka Balabana, Vojislava Sekelja i Milovana Mikovića. Prevodio je pjesme: Zvjezdane Asić, Pavla Bačića, Rajka Balabana, Stojana Berbera, Edite bodića, Predraga Bogdanovića Cia, Marije Došen, Milete Đonovića, Save Halugin, Lazara Franciškovića, Davida Kecmana, Jakova Kopilovića, Mirka Kopunovića, Ladislava Kovačića, Slavka Matkovića, Lazara Merkovića, Milovana Mikovića, Spiridona Mitića, Gojka Novakovića, Zvonka Sarića, Vojislava Sekelja, Vladimira Stevanova, Velimira Subotića, Marije Šimoković, Dušana Škorića, Ivana Pančića, Ive Popića, Milenka Popića, Milivoj Prćić, Žarka Rafajlovića, Petra Vukova, Balinta Vujkova i Tomislava Žigmanova. Nadalje, M. Molcer je ilustrirao više svojih i knjiga drugih pisaca, a izradio je nekoliko tisuća Ex libris. Uglazbio je mnoge vlastite i stihove drugih pjesnika, počevši od klasika do suvremenika (mađarskih, njemačkih, slavenskih i dr.). Scensku glazba za drame, kazališne komade i dječje komade piše od 1958. godine. Premda mu je najdraži haiku, objavio je i više drugih pjesničkih zbirki. Također piše prozu i dramska djela. Za knjigu stihova érted szólok dobio je Nagradu Szenteleki Kornél (1969.), a za dramu átvette álmok nagrađen je na natječaju novosadskog mađarskog kazališta Újvidéki színház i tjednika 7 Nap (1970.). Član je Udruženja reproduktivnih glazbenih umjetnika od 1962., Udruženja vojvođanskih skladatelja od 1973. i Društva književnika Vojvodine od 1973.
Premda su o prevođenju, ili o poetici prevodilaštva napisane cijele već knjižnice pozvanijih, usuđujem se i sam ponešto nadometnuti, prije svega kao posljedicu promatranja prevoditeljskih rezultata Matija Molcer. Najprije moram istaknuti Molcer spada u red vrsnih poznavatelja mađarske i hrvatske kulture, a također hrvatskog i mađarskog jezika. Kao malo tko ima uvida u kojoj mjeri su govornici ovog jezičnog para, uopće u stanju dijeliti predodžbe o svijetu. «Ne želim od hrvatske pjesme načiniti mađarsku» – ističe Molcer – «jer bih tada iznevjerio i autora i mađarskog čitatelja, koji bi bio doveden u zabludu». Molcer je i vrstan poznavalac mađarskog i hrvatskog pjesništva, i starijeg i suvremenog. Ono što je, možda ipak presudno, on ima pregled nad poljem (ne) prevodilaštva, što podrazumijeva uvid, doslovce, u bezbroj suptilnih pojedinosti iz mađarske i hrvatske kulture, u veliki broj ranije prevedenih sličnih i različitih tekstova, uz, razumije se, poznavanje nezaobilaznih konvencija i primateljevih očekivanja. Molcer, radi svega rečenog, također ima izgraditi odnos prema slobodi odstupanja, budući da ima iskustvo i znanje o svijetu prevoditelja i primatelja u procesu posredovanja kultura. Drukčije rečeno, u njemu je sretno spojen potreban i mađarski i hrvatski interkulturalni senzibilitet. Od kolike mu pomoći može biti iskustvo glazbenika, kada u pokušaju prevođenja značenjsko, ritmičko i zvukovno jedinstvo otkriva u zvučnosti mađarskih, odnosno hrvatskih riječi, iz jezika uistinu udaljenih, dok traži zadovoljavajuće, optimalno, umjetničko rješenje? Na kraju dužan sam skrenuti vašu pozornost na postojanje Subotičke prevoditeljske škole, koja se rađa nakon pokretanja časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet (1955.), kada započinje i sustavna skrb za prevođenje književnih i drugih uradaka s mađarskog na hrvatski i srpski jezik . Poticatelj ovoga pothvata bio je hrvatski književnik Lazara Merković (1926.), glavni i odgovorni urednik časopisa, koji je u ovome imao punu podršku i pomoć Uredništva, ali i šireg kruga suradnika časopisa. Od osnutka časopisa Rukovet prijevodi dobivaju stalno mjesto na njegovim stranicama, a uz L. Merkovića, svoje prijevode s mađarskog (i drugih jezika), objavljuju Sava Babić, Ivan Pančić, Matija Molcer, Gašpar Ulmer, Petar Vukov, Marija Šimoković, Mirko Gotesman i drugi.
Glazbena djela: – Sonatina (klavir, 1951.); – Šest intermezza (1957); – Pet stavaka za gudače (1959.); – Mala svita za djecu (klavir, 1959.); – Dvije sonate za klavir (1959. i 1985.); – Četiri gudačka kvarteta (1959. -1964.), – Rondo (klavir, 1960.); – Per archi (ork., 1960.); – Ab Aeterno (violončelo i klavir, 1960.); – Simfonije I.-VII. (1960.-1994.); – Četiri klavirska koncerta (1966. -1983.), – Dudo (zbor, 1967.); – Valamit elfelejteni (zbor, 1967.); – Feloldóttál a csendben (zbor, 1968.); – Klavirska svita (1969 :); – Tri improvizacije (1969.); – Hideg napok (zbor, 1972.); – Madárka a házban (zbor, 1973.); – A magyar nemes (zbor, 1973.); – Nóták (za glas i ciganski orkestar, 1974.); – Gyermekdalok (ciklus solo pjesama, 1974.); – Sonata (violina, viola, 1975. -1976.), – 24 Haiku (klavir, 1976.); – Courage for the past (Kvartet harmonika, 1976.); – Dvije sonate za violončelo (1975. i 1980.); – Három haiku (glas, 1978.); – Hommage za B. B. (klavir, 1978.); – Tri pjesme (1979.); – Koncert za tamburicu (1980.); – Lasciate mi cantare (klavir, harmonika, 1980.); – A bolondok énekeiből (ciklus solo pjesama za glas i klavir, 1980.); – Amulettek (ciklus solo pjesama, 1980 :); – Ista (zbor, 1980.); – Dalok (Jozsef Attila, 1980.); – A večer je već tu (glas, 1980.); – Ballada (gitara, 1980.); – Dal (glas, 1980.); – Fragmenti (pjesme, 1980.); – Četiri pjesme (D. Maksimović, 1980.); – Belutak (V. Popa, 1980.) zbor; -Tajna Belutka (zbor, 1980.); – Ócska sirversek (pjesme, 1981.); – Ab Aeterno (harmonika, 1983.); – Concertino za glasovir i timpane (1985.); – Koncert za flautu (1985.); – Concertino za glasovir i timpane (1985.); – Két dal (1986.); – Nyilnak a terek (ciklus solo pjesama, 1986.); – Három haiku (za komorni sastav, 1987.); – Lament-Plamen (flauta, 1992.); – 24 Preludium für Klavier (2007.); – Le Tombeau de … (2007.); – Thema mit Veränderungen (2007.); – Piano und Forte für Pianoforte (2007.); – Missa brevis (2007.); – Fragmente (2007.); – Suite (2008.); – Images (2008.); – Sonate für Klavier I. i II. (2008.); – Panoptikum (2008.); – Fiktion und Identität (2008.).
Likovna djela: – Cose viste (ciklus od 24 crno-bijele i 6 grafike u boji, 1990.); – Ucelo (ciklus slika, 1990.); – Rätsel (ciklus, 1990.); – L’ultimo Veliero (ciklus slika, 1990.), – Aus meiner Kindheit (1991.); – Peysages intimes (šest albuma, 1991.); – Álmok Kusz kertjeiből (ciklus, 1991.); – Mozart hallgatás közben (album, 1991.); – 24 slike u boji kao jedinstveni ciklus (1991.); – Ex libris (od 1989. do 2009. nekoliko tisuća); – Ex librisek (albumi, 19989.); – Asylum I i II (ciklusi, 1991.); – Prae (album, 1991.); – Félmult (ciklus, 1991.); – Hat apokrif (ciklus, 1991.); – Mulandóság (ciklus, 1991.); – Sárkány-időben (album, 1992.); – Exodus (album i ciklus, 1992.); – Eine kleine nachtmusik (ciklus, 1992.); – Asha (album i ciklus, 1992.); – Csodaszarvas (ciklus, 1992.); – L’amour des autres (ciklus, 1992.); – Sámánok (ciklus, 1991.); Vázlatok, rajzok, Külön világ (album, 1989. do 2009.); – Landschaft (album, 1990.); – Haiku (album, 1989.); – Campagna (album, 1990.); – Ewiger Aufbruch (ciklus, 1991.); – Wandlung (album, 1989.); Samani (50 grafika, 1994.); – Külön világ (ciklus, 1992.) – Portreti, Muzikanti (2002.);