Marko Kljajić
Knjiga poezije Marka Kljajića Rumeni sutoni je pjesničko pismo podijeljeno na tri tematska ciklusa: prvi je nazvan „Krajolik i pjesnik“, drugi nosi naziv „Getsemanski plodovi duše“, dok je treći ciklus stihova nazvan „Slučajnoj saputnici (i sapatnici)“. Marko Kljaić nam ovim stihovima predočava svoja intimna iskustva, kao i svoj odnos prema raznim ljudskim sudbinama i svijetu, potvrđujući ono što je rekao književnik Saint-Exupery – mnogo toga je u našim životima „očima nevidljivo“, jer „čovjek samo srcem vidi“.
Riječ je ovdje o izboru iz poezije Marka Kljajića koja je nastajala u vremenskom periodu od početka davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća, pa do današnjih dana, a poezija Marka Kljajića je prepoznatljiva kao pjesničko pismo sa svojim specifičnim vjerskim svjetonazorom, koji dolazi iz kršćanskoga svjetonazorskoga kruga. U stihovima Marka Kljaića uočava se tradicijska i humanistička konstanta, pjesnik progovara i tematizira iz kršćanske vizure, a utemeljenje smisla nalazi u vjeri, nadi i ljubavi prema čovjeku.
Upravo su to motivi koji obilježavaju sva tri ciklusa sadržana u ovoj knjizi, bez obzira promišlja li pjesnik Kljajić o poziciji individue u aktualnom vremenu, kada postmodernistička potrošačka kultura nastoji dekonstruirati spomenute tradicijske i humanističke konstante, ili promišlja o tragici užeg i šireg prostora zavičajnosti, rušenog u vrijeme Domovinskoga rata (okupacija Baranje u kolovozu 1991., kada se događa kultorocid i etničko čišćenje tog hrvatskog prostora), a navedeni motivi su prepoznatljivi i u slučaju kada je u središtu intimnih promišljanja ovoga pjesnika tematika duhovne inspiracije.
Prvi ciklus ovoga rukopisa, „Krajolik i pjesnik“, sadrži pjesme u kojima Marko Kljajić piše o trajućem svakodnevlju, lirski je to govor intimistički shvaćenih upitnika iz kuta autorovih osama. Marko Kljajić promišlja i pjeva u ovome stihoslovlju izravno o svakodnevnom i osobnom, te o našoj tragičnoj općosti. Pjeva izravno o tragičnosti zadanosti ljudske sudbine, o duboko u sebi ukorijenjenom bolu od ovoga svijeta, a stihovno poentirajući otvara mogućnosti nove semantike za čitatelje ovoga pjesničkog pisma. U okruženju „betonske džungle“, Marko Kljajić stihovima proširuje tragove svakodnevice, od „zbira nemira i zagonetki“, pa do fragmenata refleksija o životu bližnjih, sve do sahrana, te sjećanja na zavičaj i sjećanja na „olovne godine“ za vrijeme rata u ovome podneblju, a promišlja i o pjesništvu u ovo aktualno vrijeme postmoderne epohe.
U drugom ciklusu, „Getsemanski plodovi duše“, pjesnik Kljajić svjedoči pismom religiozne lirike. Ovaj ciklus predstavlja i dio kontinuiteta prožetosti u književnosti ovdašnjih Hrvata transcendentnim, teističkim inspiracijama. Kršćanstvo u literaturi je dio lepeze, inspiracijske i tematsko-motivske pluralnosti književnosti Hrvata koji žive u Vojvodini. Krist je tema, motiv i nadahnuće pjesnika Kljajića u ovome ciklusu. Krist pjesnički nadahnjuje različito i različite i ovo je jedan od segmenata velike kristovske pjesničke baštine.
U trećem ciklusu „Slučajnoj suputnici (i supatnici)“, Kljajić jezičnim svjedočenjem upisuje u ovaj rukopis polja nade, želje, boli, tuge, radosti, nostalgije, prolaznosti, susreta i razočaranja. Egzistentnosti pjesnika središnje je uporište pogled u „nedavnost“, ali tako da je se motri iz jedne velike, sudbinske daljine. I ovi stihovi Marka Kljajića nastali su preispitivanjem vlastitoga postojanja, te neeksplicitnim imenovanjem voljenog bića – pjesnik Kljajić ispisuje sjetne tragove potrage za egzistencijalnom ljudskom biti ispod ledenog mjeseca.
U ovoj knjizi nailazimo i na fragmente intertekstualnosti i intermedijalnosti, neke pjesme su posvećene Tinu Ujeviću, A. G. Matošu, Augustu Šenoi, Tereziji Kesoviji, ali mnogo je važnije istaknuti da pjesnik Kljajić piše o životu koji traje između dobra i zla, životu koji je često u labirintima rezignacije, gluposti i svireposti, u ovim stihovima izražena je i melankolija, ali i optimizam. Pjesnik ne prešućuje ni ono što boli, ali nam otkriva i zakriven smisao iza rutine u kojoj živimo, a to je mogućnost duhovnog pročišćenja na putu prema beskrajnoj ljepoti svjetlosti, usprkos drugom polu – tuzi mraka.
Pjesnik Holderlin se svojevremeno zapitao: „Čemu pjesnici u oskudna vremena?“ Jedan od odgovora je i ovaj – obraćajući ovim stihovima našu čitateljsku pozornost, možda stignemo i do određenog iskustva kako možemo postati makar malo bolji i prema sebi i prema bližnjima.
Bio – bibliografija
Marko Kljajić (Jakotina, Kotor Varoš, kod Banja Luke, 1950.), pjesnik, publicist, svećenik. Osnovnu školu pohađao je u Sokolinama (Bosni), Topolju, Duboševici i Kneževu (Baranji), a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati i u Đakovu, gdje je završio Filozofsko-teološki studij. Nakon što je zaređen za svećenika 1977., službovao je u desetak župa, među ostalima i u Beočinu, Čereviću, Petrovaradinu, na Tekijama, a sada je upravitelj župa u Novom Beogradu i u Surčinu. Objavljivao je djela iz povijesti srijemskih naselja, te kroniku stradanja Hrvata u Srijemu tijekom devedesetih godina XX. stoljeća.
Djela: U istini trećeg dana (poezija, 1994.); Golubinci kroz povijest (monografija, 1996.); Slankamen kroz povijest (monografija, 1996.); Kako je umirao moj narod (kronika, 1996.); Getsemanski plodovi duše (poezija, 1999.); Sveti Juraj u Petrovaradinu (monografija, 2004.); Jesenja snoviđenja (poezija, 2006.) i Rumeni Sutoni (poezija, 2014.)