Ante Evetović Miroljub
Vječnosti doba, knjiga je izabranih pjesama Ante Evetovića Miroljuba (Aljmaš, 12. VI. 1862. – Valpovo, 24. II. 1921.), najplodnijega preporodnog pjesnika u bačkih Hrvata. Objavljena je tijekom mjeseca srpnja 2012. godine, u povodu 150. obljetnice njegova rođenja kao zajednički sunakladnički pothvat Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata s Novinsko-izdavačkom ustanovom „Hrvatska riječ” iz Subotice. Tiskana je tiraži od 500 primjeraka.
Bogato pjesništvo hrvatske književnosti u Vojvodini imalo je svoje udioništvo i u preporodnim gibanjima. Bijaše ono refleks, istina zakašnjeli, istovrsnoga pjesnikovanja u Hrvatskoj, koje je bilo u brojnim neknjiževnim funkcijama – budilo je nacionalnu svijest, branilo je dostojanstvo naroda, zagovaralo prosvjetu puka, nukalo na napredak…
Jedan od glavnih protagonista toga romantičarskog razdoblja u hrvatskom pjesništvu u Vojvodini bio je upravo Ante Evetović Miroljub. Čvrsto naslonjen na ishodišta i zasade hrvatskoga romantizma, ovaj je vrli klerik stvorio zavidni pjesnički opus. Uz to, bio je prvi književnik među vojvođanskim Hrvatima za života integriran u hrvatsku književnost, i to objavljivanjem svojih djela na književnom jeziku u književnoj periodici te sudjelovanjem u književnom životu. Ovaj izbor Evetovićevih pjesama, što ga je sačinio profesor Vladan Čutura, želi biti podsjetnikom na jedno vrijeme i odnos pjesnika spram izazova života toga doba, izazova koji se čovjeku čine vječnim.
Kao priređivač Evetovićeve preporodne i religijske lirike, u predgovoru je, među ostalim, napisao sljedeće:
„Kako bi kritički sud spram Evetovića bio približno objektivan, nužno je definirati čime su predodređeni uzori njegova stihotvorstva. S jedne strane, predromantičarsko oduševljenje pučkim stihom i narodnim pjevanjem, a s druge geografski okvir i povijesna zbilja trenutka u kojemu autor stvara. Spremište ideja iz kojega crpi ponajprije su domoljubne teme – zavičaj, obitelj i religija, te rodoljubne teme u gotovo svim aspektima – ljubav prema domovini, hrvatskome jeziku i dijalektalnoj bunjevačkoj ikavici, književnoj tradiciji, te velikanima nacionalne kulture i povijesti.
Pored modela književne recepcije valja se pozabaviti još jednom, ne manje važnom činjenicom. Naime, kada se njegovo stvaralaštvo, u najvećem dijelu nedvojbeno preporodno-budničarske provenijencije, sumjerava s procesima u hrvatskoj književnoj povijesti ono je u očitoj poetičkoj diskrepanciji spram iste. Hrvatska se književnost, u vrijeme kada Evetović stvara, nalazi na križištima dviju dominantnih poetika – kasnoga realizma i ranoga modernizma. Imajući u vidu kasniji početak procesa nacionalnog preporoda u Hrvata koji žive na teritoriju južne Ugarske, u ‘slučaju Evetović’ ova činjenica ne predstavlja ograničenje da se on, u dijelu svojega stvaralaštva, percipira ravnopravno pjesničkim imenima kao što su npr. Mirko Bogović, Ivan Kukuljević Sakcinski, Petar Preradović ili Ivan Trnski, svi odreda kanonski pjesnici hrvatskoga preporodnog štiva.”
Bio – bibliografija
Ante Evetović Miroljub (Aljmaš, 12. VI. 1862. – Valpovo, 24. II. 1921.), bio je bački hrvatski književnik, pjesnik, svećenik, profesor filozofije, kateheta, publicist i javni djelatnik.
Rođen je u siromašnoj bunjevačkoj obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u franjevce, zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime “Miroljub Ante Evetović” mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović. Bio je bliski rod Ivanu Antunoviću, prvim preporoditelja bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju. Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u Kalač, u Isusovačkoj gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom. Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece – na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti premonstratenškom redu, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce. Novicijatsku godinu je proveo u Beču (1881.-82.), gdje je naučio njemački, i druženjem s hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u Vukovaru i Dunaföldvár. Bogosloviju dovršava u Baji. Ondje 1886. prima svećenićki red. Dok je bio u sjemeništu, Ilija Kujundžić je zabilježio da je Evetović klericima u sjemenište donašao od Ivana Antunovića hrvatske tiskovine Obzor, Vienac, kuhače popijevke i druge.
Radio je kao lektor filozofije u Dunaföldvár, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao gvardijan franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u Pečuškoj biskupiji, u Baranji, u mjestu Egragu. Ondje je od župnika naučio francuski.
Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i opatom, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije kaločkog nadbiskupa. Surađivao je s Maticom hrvatskom, časopisom “Nevenom” i “Vijencem”. Objavio je zbirke pjesama “Sretni i nujni časi” (Harkanovci, 1908.), a tu svoju prvu zbirku je posvetio “Hrvatskoj velikašici, dobrotvorki hrvatskoga naroda, presvijetloj gospođi grofici Juliani Normann-Ehrenfelškoj”. Poslije njegove smrti objavljene su mu knjige “Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića” (u Osijeku, 1931.) i “Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba” (u Subotici, 1931.).
Dana 16. kolovoza 1936. mu je otkriven spomenik (poprsje, djelo Ivana Meštrovića) ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku. Za mađarske okupacije u drugom svjetskom ratu, spomenik mu je bio uklonjen, a nakon duljeg vremena je spomenik vraćen na staro mjesto.
Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske