Ante Evetović Miroljub
Vječnosti doba, knjiga je izabranih pjesama Ante Evetovića Miroljuba (Aljmaš, 12. VI. 1862. – Valpovo, 24. II. 1921.), najplodnijega preporodnog pjesnika u bačkih Hrvata. Objavljena je tijekom mjeseca srpnja 2012. godine, u povodu 150. obljetnice njegova rođenja kao zajednički sunakladnički pothvat Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata s Novinsko-izdavačkom ustanovom „Hrvatska riječ” iz Subotice. Tiskana je tiraži od 500 primjeraka.
Bogato pjesništvo hrvatske književnosti u Vojvodini imalo je svoje udioništvo i u preporodnim gibanjima. Bijaše ono refleks, istina zakašnjeli, istovrsnoga pjesnikovanja u Hrvatskoj, koje je bilo u brojnim neknjiževnim funkcijama – budilo je nacionalnu svijest, branilo je dostojanstvo naroda, zagovaralo prosvjetu puka, nukalo na napredak…
Jedan od glavnih protagonista toga romantičarskog razdoblja u hrvatskom pjesništvu u Vojvodini bio je upravo Ante Evetović Miroljub. Čvrsto naslonjen na ishodišta i zasade hrvatskoga romantizma, ovaj je vrli klerik stvorio zavidni pjesnički opus. Uz to, bio je prvi književnik među vojvođanskim Hrvatima za života integriran u hrvatsku književnost, i to objavljivanjem svojih djela na književnom jeziku u književnoj periodici te sudjelovanjem u književnom životu. Ovaj izbor Evetovićevih pjesama, što ga je sačinio profesor Vladan Čutura, želi biti podsjetnikom na jedno vrijeme i odnos pjesnika spram izazova života toga doba, izazova koji se čovjeku čine vječnim.
Kao priređivač Evetovićeve preporodne i religijske lirike, u predgovoru je, među ostalim, napisao sljedeće:
„Kako bi kritički sud spram Evetovića bio približno objektivan, nužno je definirati čime su predodređeni uzori njegova stihotvorstva. S jedne strane, predromantičarsko oduševljenje pučkim stihom i narodnim pjevanjem, a s druge geografski okvir i povijesna zbilja trenutka u kojemu autor stvara. Spremište ideja iz kojega crpi ponajprije su domoljubne teme – zavičaj, obitelj i religija, te rodoljubne teme u gotovo svim aspektima – ljubav prema domovini, hrvatskome jeziku i dijalektalnoj bunjevačkoj ikavici, književnoj tradiciji, te velikanima nacionalne kulture i povijesti.
Pored modela književne recepcije valja se pozabaviti još jednom, ne manje važnom činjenicom. Naime, kada se njegovo stvaralaštvo, u najvećem dijelu nedvojbeno preporodno-budničarske provenijencije, sumjerava s procesima u hrvatskoj književnoj povijesti ono je u očitoj poetičkoj diskrepanciji spram iste. Hrvatska se književnost, u vrijeme kada Evetović stvara, nalazi na križištima dviju dominantnih poetika – kasnoga realizma i ranoga modernizma. Imajući u vidu kasniji početak procesa nacionalnog preporoda u Hrvata koji žive na teritoriju južne Ugarske, u ‘slučaju Evetović’ ova činjenica ne predstavlja ograničenje da se on, u dijelu svojega stvaralaštva, percipira ravnopravno pjesničkim imenima kao što su npr. Mirko Bogović, Ivan Kukuljević Sakcinski, Petar Preradović ili Ivan Trnski, svi odreda kanonski pjesnici hrvatskoga preporodnog štiva.”
Biografija
Ante Evetović Miroljub (Aljmaš, 12. VI. 1862. – Valpovo, 24. II. 1921.), bio je bački hrvatski književnik, pjesnik, svećenik, profesor filozofije, kateheta, publicist i javni djelatnik.
Rođen je u siromašnoj bunjevačkoj obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u franjevce, zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime “Miroljub Ante Evetović” mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović.
Bio je bliski rod Ivanu Antunoviću, prvim preporoditelja bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju.
Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u Kalač, u Isusovačkoj gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom.
Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece – na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti premonstratenškom redu, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
Novicijatsku godinu je proveo u Beču (1881.-82.), gdje je naučio njemački, i druženjem s hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u Vukovaru i Dunaföldvár. Bogosloviju dovršava u Baji. Ondje 1886. prima svećenićki red. Dok je bio u sjemeništu, Ilija Kujundžić je zabilježio da je Evetović klericima u sjemenište donašao od Ivana Antunovića hrvatske tiskovine Obzor, Vienac, kuhače popijevke i druge.
Radio je kao lektor filozofije u Dunaföldvár, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao gvardijan franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u Pečuškoj biskupiji, u Baranji, u mjestu Egragu. Ondje je od župnika naučio francuski.
Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i opatom, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije kaločkog nadbiskupa.
Surađivao je s Maticom hrvatskom, časopisom “Nevenom” i “Vijencem”.
Objavio je zbirke pjesama “Sretni i nujni časi” (Harkanovci, 1908.), a tu svoju prvu zbirku je posvetio “Hrvatskoj velikašici, dobrotvorki hrvatskoga naroda, presvijetloj gospođi grofici Juliani Normann-Ehrenfelškoj” [1].
Poslije njegove smrti objavljene su mu knjige “Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića” (u Osijeku, 1931.) i “Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba” (u Subotici, 1931.).
Dana 16. kolovoza 1936. mu je otkriven spomenik (poprsje, djelo Ivana Meštrovića) ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku. Za mađarske okupacije u drugom svjetskom ratu, spomenik mu je bio uklonjen, a nakon duljeg vremena je spomenik vraćen na staro mjesto.
Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske