Radi pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne književne produkcije među Hrvatima u Vojvodini, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ustanovio je trijenalnu nagradu za najbolju knjigu poezije, koja nosi naziv „Antun Gustav Matoš“(Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), po imenu slavnog hrvatskog pjesnika, koji je za sebe zapisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.
Za nagradu „Antun Gustav Matoš“ mogu se natjecati knjige pjesnika Hrvata iz Vojvodine, bez obzira na mjesto gdje žive, koje su objavljene na hrvatskom jeziku ili na nekom od njegovih dijalekata. Uzimaju se u obzir isključivo autorska poetska djela iz recentne književne produkcije, koja su objavljena tijekom tri kalendarske godine koje prethode godini dodjele nagrade.
Međunarodno Povjerenstvo za dodjelu nagrade „Antun Gustav Matoš“ za najbolju knjigu poezije za trogodišnje razdoblje,objavljenoj od 2011. do 2013. godine (u sastavu: dr. sc. Stjepan Blažetin, prof. jugoslavistike, predsjednik Povjerenstva, Mirko Ćurić, prof. hrvatskog jezika i književnosti i Tomislav Žigmanov, prof. filozofije i književnik, članovi Povjerenstva), na temelju elektroničkog glasovanja jednoglasno je donijelo odluku da dobitnik nagrade bude Ante Vukov za knjigu „Boca bez poruke“ (NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, 2013.).
Za nagradu „Antun Gustav Matoš“ natjecalo se 10 knjiga poezije autora Hrvata iz Vojvodine, koje su objavljene tijekom tri kalendarske godine koje prethode godini dodjele nagrade.
Biografija
Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj, podrijeklom iz sela Plavna u Bačkoj, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završeke pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju. Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred i to iz čak tri predmeta – propedeutike, fizike i hrvatskog jezika. Cijelo vrijeme školovanje glazbeno se obrazuje i uči svirati violončelo.
Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet 1891. Za studij neće odveć mariti te će zbog loših rezultata izgubiti vladinu novčanu potporu za školovanje i biti primoran napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U hrvatskoj prijestolnici (1892.) u časopisu Vienac objavljuje svoju novelu Moć savjesti. Književni rad ipak mora prekinuti jer je 1893. unovačen i poslan u Kutjevo na odsluženje vojnog roka. Godinu dana kasnije (1894.) premješten je u Zagreb u vojnu školu, ali nakon dva mjeseca provedena u vojnoj školi dezertira jer ne podnosi vojnu stegu. Mjesec dana luta po Hrvatskoj da bi ga austro-ugarske vlasti konačno uhvatile u Srijemskoj Mitrovici i provele u zatvor na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu.
Odlučan da ne ostane ni po koju cijenu zatočen bježi iz zatvora u šabac (Srbija). Ubrzo iz šapca odlazi u Beograd gdje će provesti naredne tri godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. U srbijanskoj prijestolnici započinje svoju feljtonističku, esejistički i kritičarsku djelatnost. Početkom 1898. napušta Beograd jer je objavio nepovoljnu kritiku o jednom romanu srbijanskog pisca Janka Veselinovića i time izazvao negativnu reakciju srbijanskih kulturnih krugova.
Nakon Beograda i kraćeg zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. U Ženevi je primoran prodati svoje violončelo. To je glazbalo neobično volio kao samo glazbalo, ali i kao svojevrstan alat kojim je zarađivao za život. Iz Ženeve putuje u Pariz početkom kolovoza 1899. i tamo ostaje sve do 1904. U Francusku je ušao koristeći se bratovljevom putovnicom, a u francuskoj prijestolnici živi na rubu bijede. Kako nije redovito plaćao stanarinu stanodavac mu je skrivao cipele kako bi ga time natjerao platiti ono što je dužan. Pariz ga je privukao jer u to doba je središte europskog kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznati će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera. Pišući iz Pariza jednom će se prilikom bolno iskreno osvrnuti na ranu koja ga je duboko pekla – prodaju violončela. Nazočiti će koncertu Edvarda Griegaija u jednom trenu iz orekstra će se začuti violončelo kako plače i jadukuje te će kroz svoju svirku poručiti, kako je to Matoš opisao: “… Ah, zašto si me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao, nesretniče! A bijah ti jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj. Grijao sam ti hladne sobe, prikraćivao sam ti dugačke dane…”.
Poslije pet godina vraća se u Beograd (1904.), a već naredne godine (1905.) potajice boravi u Zagrebu i potom se ponovno vraća u Beograd. Austro-Ugarske vlasti odlučile su ga pomilovati 1908. te se on iste godine vraća u Zagreb. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Ubrzo otkriva da nije dobrodošao. Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske redakcije ne objavljuju njegove rukopise. Svjestan svoje situacije zapisao je: “Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom…”.
Prvi znaci raka grla pojavljuju se 1913., a Matoš u nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo zdravlje putuje u Italiju iste godine. No, taj potez nije polučio pozitivan učinak na njegovo zdravlje. Vraća se u Zagreb (1913.) i 27. prosinca hospitalizran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. U Zagrebu i umire 17. ožujka 1914. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Danas po njemu u Hrvatskoj mnoge škole nose njegovo ime baš kao i ulice, a postoji i nekoliko kulturnih društava s Matoševim imenom. U Zagrebu mu je podignut i spomenik u obliku klupe na kojoj sjedi Matoš i gleda u Zagreb.