Adresa: Trg Slobode 1
Arhitkt: Titus Mačković
Kapela Sv. Roka u Subotici podignuta je 1738 . godine i ima status spomenika kulture od velikog značaja. Kapela je posvećena Sv. Roku, zaštitniku od kuge, koja je te godine harala i odnijela mnogo života u Subotici. Podignuta na mjestu na kome je oko 1695. godine Tekelijina vojska pobila tridesetak građana. Obnavljana je 1753. a 1773. godine kapela dobiva nadstrešice i postaje župna crkva do izgradnje Rimokatoličke crkve Sv. Tereze Avilske u Subotici. Prethodna kapela sazidana 1738. godine, bila je među prvim sakralnim objektima u gradu. Kao skromna, rustična barokna građevina imala je polukružnu apsidu, a na sjevernoj i južnoj fasadi bio je po jedan veći lučni prozor. Jedini ukras na kapeli predstavlja njezin zabat polukružnog oblika, a iz osnove uzdiže se zvonik na četverokutnom temelju s kupolom.
Iz predračuna Janoša Skultetija saznajemo detalje o građevinskom materijalu i krovnoj konstrukciji: već u prvoj trećini XVIII. stoljeća dakle, gradila se građevina od cigala, a krov je bio od šindre.
Ovakva građevina sa “siromašnom” fasadom nije bila po ukusu Subotičana u posljednjoj trećini XIX. stoljeća, pa su je 1884. godine srušili in a njenom mjestu izgradili drugu, koja i danas postoji. Bitnih izmjena na novoj građevini jedva da je bilo. Povjesničari umjetnosti Bijela Duranci i Kata Martinović – Cvijin svrstavaju zavjetnu kapelu u bolja djela projektanta Titusa Mačkovića.
Bijela Duranci smatra “da je kapela sv Roke uspješniji primjerak građevine u stilu ekletike, s ukrasima iz onog vremena kada Subotica počinje brže da se razvija i da se, u roku dva desetljeća, pretvara iz najvećeg sela u mali, moderan grad”.
Ova kapela je značajno ostvarenje subotičke sakralne arhitekture i po uzoru na nju, ušlo je u modu da se grade slične kapelice na grobljima u Subtici, a početkom XX. stoljeća projektirali su ih Geza Kocka i Maćaš Salgo.
Titus Mačković je u tom razdoblju stvarao u stilu neorenesanse, te je i zavjetnu kapelicu tako projektirao. Kapela je jednobrodna i ima polukružnu apsidu. Ostale tri fasade su jednake i obrađene su kao klasičan grčki hram. Po dva udvojena polupilastra, s kapitelom oblikovanim u jonske volute, pridržavaju jednostavan, trokutni timpanon ukrašen jedino zupčastim motivom po kimationu. Ulaz u kapelicu je lučno zasveden i smješten između plitkih polupilastra s profiliranim kapitelima na koje naliježe lučna, stepenasto profilirana arhivolta. Južna i Sjeverna fasada su slično obrađene, ali jedinu razliku predstavljaju prozori i trokutasti prostor iznad prozora, ispod arhitrav timpanon, gdje su smještene figure puta (anđela). Kapelicu natkriljuje masivna kupola s visokom Lanterna, s jabukom i križem na vrhu. Krov kupole bio je izvorno u dvije boje, a rebrasti dio je bio pozlaćen.
Kod izgradnje unutarnjeg prostora kapele, Titus Mačković je primijenio neorenesansnom principe ukrašavanja. Apsida je u plitkom luku, zasvedena dijelom polukalote. Svetište je za jednu stepenicu izdignuto iznad središnjeg prostora, koji skoro da ima volume kocke. Pilastri u kutovima nose transverzalni luk svetišta i luk pri vratima. Lukovi i arkatični bočni zidovi nose kupolu koja leži na profilisanom prstenu. Arhivski dokumenti iz tog razdoblja svjedoče da je ova kapela, izgrađena u “modernom” stilu, bila jedna od najimpozantnijih građevina u gradu, u posljednjoj trećini XIX. stoljeća. Titus Mačković je obilježja neorenesansnog stila dosljedno ostvario ne samo u eksterijeru nego iu interijeru.
Godine 1959. još su postojale zidne slike Karolja Sauera i šteta je što one nisu vraćene na svoje mjest prilikom rastauracije kapele. U duhu odluka II vatikanskog Sinoda, demontiran je i prvobitni oltar, a sačuvana je samo oltarska slika sv Roke, rad nepoznatog majstora s početka XIX. stoljeća, u klasicističkom maniru.
