(Park Ferenca Rajhla / Lenjinov park 11)
Gotovo istodobno s pojavom secesije u Europi, 1893. godine u Subotici je izgrađena skromna zgrada za Simona Leovića, kraljevskog javnog bilježnika. Projekt su napravili Eden Lehner i Đula Partos. Ova građevina nagovijestila je novi pokret u arhitekturi mađarski nacionalni stil, koji je postao životno opredjeljenje svog velikog, mađarskog, graditelja. Lehner i Partos ovo nije bio prvi put da projktuju za Leovića. Godine 1889. javni bilježnik je zatražio od ove dvojice majstora izgraditi kapelu u znak sćanja na njgovu prerano preminulu kćer. Kapela je podignuta u vizantijskom stilu, na srpskoj groblju. Zadovoljan njihovim radom, Leović ih ponovno poziva, da projktuju njgov dom. Velika izgradnja započete je krajem XIX stoljeća, na močvarnom terenu, koji je izgradnjom žlezničke stanice polako postajao najlegitimniji dio grada. Osnovne kerakteristike Lehner arhitekture jasno su ocrtane na ovoj građevini. Koristio je ravne plohe, udvojn prozore, uveo je boje u arhitekturu, nove materijale, pokrenute volumene te razigrane krovove. Istovremeno, vješto je uklapao svoje objekte u postojeće okruženje. Nasuprot bogatim ukrasima i raskšu okolnih palača u stilu eklektike, Leovićevo zdanje je, svojom jednostavnošću i istinitošću donla nove težnje u arhitekturi. Simetrija i monumentalne dimenzije okolnih zgrada još su više istaknule ljudsku razmjeru i asimetriju Leović palače koja je posebno naglašena rubnom postavkom osmougaonog tornja sa Lanterna. Nema posebnih pravila u komponiranju fasade, ona proizlaze iz organizacije prostora. Toranj sa malom ložom u prizemlju i udvojenim prozorom na katu nadalje Trifu u prizemkjunad iz koje se proteže terasa koja zauzima polovicu kata, asimetrično postavljena kapija razigrane atike, dekorativni dimnjaci i lanterna samo su naočigled neispravno raspoređni po fasadi. Ova igra oblika svjetala i sjena nije slučajna, ona prati unutarnju kompoziciju palače. Leović palača ne privlači pozornost samo svojim oblikom već i vrstama materijala od kojih je napravljena te njihovim bojama i postojanjšću. Posebno dolazi do izražaja ljepota prirodnih materijala: opeke i Zolnai crpa. Pročelje je izvedeno od žute fasadne opeke sa opSiv po rubovima i oko prozora od žbuke u imitaciji kamenih kvadar dok krov pokriva Zolnai crijep. U prizemlju je svakako najdominantniji petosobni stan, lijevo od vrata, što se jasno odražava i na fasadu. Organizacija je središnja, što nije karakteristično za građevine u to doba. Iz predsoblja se otvaraju ostale prostorije, gospodinova soba, salon i ženski salon. Salon je bio najreprezentativniji. Jedini je imao vezu sa svim prostorijama dok se u kupaonicu, izravno, moglo samo iz gospođinog salona. Blagovaonica je bila izdvojena u dvorišnom krilu zgrade. Pomoćnim, kružnim stpništem se stizalo do kuhinje, ostave i stana za poslugu u sutern. Ovo stepnište čini jedan od glavnih akcenata fasade, smješteno je u posebno napravljen kubus koji završava tornjem. Na spratu je slična organizacija kao u prizemlju.