Srpanj 2015.

Subotica se nalazi na svjetskoj karti gradova Secesije te stoga ima čast ugostiti ovu izložbu i mnogobrojne goste, predavače na temu Secesije. Predavanje Nede Džamić poseban naglasak baca na najamne palače u stilu mađarske secesije, ali također ima zadatak da podigne svijest građana da moraju sačuvati svoje kulturno nasljeđe. Na žalost, neke od palača su, kada su došle u privatno, vlasništvo djelimično ili potpuno srušene i preuređene u skladu s modernom arhitkturom te se njihova ljepota i raskoš sada mogu vidjeti jedino na fotografijama koje su spremljene. Taj ” gubitak ” palača simbolično je predstavljn na fotografiji koji je kreirala predavatjeljica, a koja se pojavljivala na ekranu tijekom predavanja. prazna polja, između ukrasa predstavljaju po jedan izgubljeni simbol (palaču).

Scesiju krase specifični simboli i svaki od njih ima namjenu i značenje, tu se, prije svega, izdvaja vjeverica, kao simbol štedljivosti, koji je uglavnom krasio banke i štedionice, ali i palače bogatih trgovaca i arhitekta. Neizbježni su bili cvjetni motivi, od kojih je najzastupljeniji suncokret, kao simbol plodnosti i lala, preuzeta iz mađarske arhitekture, koja je i mađarski nacionalni simbol. Česte su figure djevojaka naslonenih na laktove kako promatraju prolznike te figure muških glava s otvorenim ustima. Do kraja izložbe mogu se očekivati brojna predavanja na temu secesije ali i japanizma u Subotici, pod pokroviteljstvom Gradskog muzeja Subotica.

Priča o dva brata koji gube ono što im je najvažnije: svoje ovce, koje su njihovo nasljeđe, kao i krvno srodstvo. To je film koji govori o univerzalnoj potrebi čovjeka za pripadanjem, na jednostavno metaforičan način.

Ovogodišnju nagradu za najbolju režiju odlazi Magnus von Horn, poljsko-švadskom redatelju za debtantsko ostvarenje ” ŽIVOT POSLIJE ”.

Kroz priču o Johnu koji se nakon boravka u popravnom domu, a u koji je dospio ubivši svoju djevojku, vraća u lokalnu zajednicu, redatelj se bavi temom zla, kao i sagledavanjem humane strane osobe koja je počinila ubojstvo. Film je prije Palića prikazan na festivalima u Kanu i Karlovim Varima, te dobio dobre kritike. Žiri je odluke donio jednoglasno, ali je naglasio da kada se dvije ovce natječu, jedna može izgubiti za prsa.

U okviru programa ” Paralele I sudari ” pobjedu je odnio ruski film ” GALEBOVI ” u režiji Ele Manžejeve. Film je jednostavna priča o sudbini žene rastrgane između suvremenog života i tradicionalne kulture koja nestaje. Ovo nije samo impresivno debitantsko ostvarenje, već također najava prvog filma iz Kalmikije koji obećava. Međunarodni žiri u sastavu: britanski filmski kritičar Michael Petison, najpriznatiji mađarski filmski kritičar Đerđ Baron te srpske filmski novinar i urednik u redakciji kulture Radio Beograda Vladimir Džudović, pogledao je 10 filmova.

Specijalno priznanje žiri je, posthumno, dodijelio Vlastimir Đuza Stojiljković za “izuzetno odigranu posljednju ulogu u filmu ” BEZ STEPENIKA ” Marka Novakovića”.

Nagradu “Sejfi Teoman”, za najhrabriji prvi ili drugi film, Umjetnički savjet Festivala europskog filma Palić 2015. dodjeljuje Ivanu Ostrohovskom za slovački film ” KOZA ”.

Film govori o nesretnim ljudskim sudbinama iz vremena rata u Hrvatskoj. Rat je završio. Naselja bosanskih Hrvata su uništena i oni su nastanjeni u kućama hrvatskih Srba  Posebnom državnom uredbom, u srpskoe kuće trebaju se početi vraćati njihovi vlasnici, a Hrvate koji žive u njima čeka neizvjesnost. Javlja se bijes i neprijateljstvo. Netrpeljivost prema Srbima povratnicima osjeća se na svakom koraku. Dočekuju ih rafalima iz kalašnjikova. U toj jezivoj atmosferi, nestaje starac Jozo, bosanski Hrvat, i gubi mu se svaki trag. Policajac Filip, i sam nastanjen u srpskoj kući, treba istražiti slučaj. Iako su svi uvjereni da je Jozu ubio neki Srbin povratnik, Filip predano započinje istragu ne želeći vjerovati pričama. Filip u istrazi otkriva vlastite demone prošlosti.

Film je snimljen po romanu ” Čuvari Mostova ” Josipa Mlakića, hrvatskog književnika I scenarisa iz BiH. U glavnim ulogama su: Aleksandar Bogdanović kao Filip, Slaven Knezović kao Dragan, Nela Kocsis u ulozi Sofije, Sanja Radišić kao Sanja, Jelena Perčin kao Ivanka , Đorđe Kukujica kao Ivan te Vlatko Dulić u ulozi oca.

Dr. Dunja Antunović predaje u oblasti medijskih studija na Državnom sveučilištu Pennsylvanije, gdje je doktorirala u svibnju 2015. godine. Objavila je više članaka u području novih medija, sportskih medija, i ženskih studija u američkim i internacionalnim stručnim časopisima.

Predavanje se održava u okviru edukativnih i pratećih programa izložbe Ona: slika žene iz zbirke Savremene galerije Subotica koju možete pogledati u našoj galeriji do listopada 2015. godine.

Kao što smo i navikli, Suvremena galerija Subotica, ima zanimljiva predavanja o modi, ženama, aktualnostima sa još atraktivnijim, mladim predavačima. Na temu Ikone feminizma: Vizualni identiteti i prezentacija žene u 21. stoljeću dr. Dunja Antunović je kroz izuzetno zanimljiv, bogat i svima poznat primjer pokazala kakvo je trenutačno mišljenje globalnog društva o feminizmu, rekla je ponešto o istoriji ovoga pokreta ali i predstavila je tri planetarno popularne zvijezde koje su feministkinje. Navela je tri primjera, tri veoma moćne žene u svijetu koje na sasvim različite načine propagiraju feminizam. Sa jedne strane tu je Diva Beyonce, koja je veliki preokret napravila kada se prošle godine pojavila na dodjeli MTY nagrade, oskudno obučena, a iza nje je velikim slovima ispisivalo “Feministkinja”. Drugi primjer koji je predavač dr. Dunja dala jeste Emma Watson, koja je poznata o ulozi u filmu Harry Potter, ali je također prošle godine imenovana za UN Women ambasador dobre volje. Emma ulaže svoje napore prema osnaživanju mladih žena, te će poslužiti kao zastupnik UN Women “HeForShe” kampanju u promicanju ravnopravnosti spolova. Treća na ovoj listi jeste izuzetno snažna žena koja se bori za  ravnopravnost između spolova a ona je uspješna Hillary Clinton koja će se iduće godine boriti za mjesto prve predsjedice SAD-a.

Za dobrodošlicu, od lokalnh neonacista dobiva čvrstu dobrodošlicu, udarac u glavu. Od udarca, on gubi pamćenje, trenutno, i počinje ponavlja sve što mu vođa neonacista Sven sugerira. Nina, Sebastijanova trudna djevojka, je vrlo uznemirena. Bez oklijevanja putuje u Pritvic i udružuje se sa seoskim policajcem Sašom kako bi pronašla dečka. Redatelj Dietrich Brüggemann , film traje 104 minuta.

Film “Zarobljen u kantonu” prati političkog poduzetnika Lebruna tijekom njegove očajničke potrage za poslom koji bi mu omogućio da se vrati kući u DR Kongo i izvuče se iz političkog meteža. Film je napravlje 2014. godine, traje 79 minuta, scenarist je Måns Månsson.

Šesnaestogodišnja Larisa živi u gradu kraj mora, gdje se tračevi šire munjevitom brzinom. To je grad u kome imidž, novac i moć znače sve. Larisa želi da je u centru pžnje i čini sve da bi tamo dospjela. Uvjerena je da je vrijedno učiniti bilo što da bi ispunila svoje snove i bila popularna. Larisa u spjeva u svom snu ali umjesto da uživa u tome, ona shvaća da gubi sebe. Film traje 106 minuta.

Treler na sajtu : http://www.cineuropa.org/vd.aspx?t=video&l=en&did=295154

Njezin otac Luis je spreman učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi joj ispunio snove ali se njegova sudbina ukršta sa životima Barbare, privlačne mlade žene sa mentalnim poremećajima, i Damiana učitelja problematične prošlosti. Luis, Barbara i Damian će biti zarobljeni u svjetu ucjena gdje se nagoni i razum bore u tragičnoj bitci, zauvjek mjenjajući njihove živote. Film traje 127 minuta a scenarist je Carlos Vermut.

Carlos Vermut rođen kao Carlos López del Rey. On je redatelj i pisac, poznat po filmovima Magical Girl (2014), Diamond Flash (2011) i Michirones (2009).

Čuli smo za njegovog sina ali veoma malo onjegovoj kćeri. Ona se zove Ea, ima deset godina i pomalo je nestašna. Ona šalje SMS poruku svima na svijetu s njihovim datumima smrti da bi povjerovali u nju.Komedija koja prati svakodnevni život čovjeka (Boga) i njegove obitelji u režiji Jaco Van Dirmel, Blgija, francuska Luxemburg, a film traje 113 minuta.

Trailer na sajtu : http://cineuropa.org/vd.aspx?t=video&l=en&rdID=290029

Olga, Katja i Andrey će postati pioniri. Oni su u biti posljednja generacija pionira SSSR. Danas su u svojim 30-ima i žive u Moskvi. Olga je glumica koja igra u lošim serijama. Katja radi u velikoj PR agenciji i zaljubljena je u oženjenog muškarca. Andrej je politički analitičar. Radi naporno a opušta se igrajući video igrice. Oni su sada uspješni ljudi ali davne 1987. živjeli su sasvim drugačijim životom. Mala Olga, Kaća i Andrej su nekada sanjali da postanu heroji. Film traje 11 minuta a redateljka ovog filma je Natalya Kudryashova.

Natalya Kudryashova je glumica i redateljka, poznata po Pionery – Geroi (2015.), Liza’s Morning (2012) i Shchelchok (2013.)

…pisac, slučajno udara kolima i ubija dijete. Nesreća i njegove posljedice su ga duboko traumatizirale. Tijekom sljedećih 12 godina, on se bori sa svojom savešću i o tome što se dogodilo i kako nastaviti sa životom, ali kad god se pogleda u ogledalo, on vidi ubojicu. Film traje 118 minuta a glavne uloge su Rachel McAdams, James Franco, Peter Stormare.

Wim Wenders je nominiran za Oscara, njemački filmaš koji je rođen 14. kolovoza 1945. godine u Düsseldorfu.

Koza koji nije trenirao neko vrijeme ponovo staje u ring, nadajući se da zaraditi nešto novca ali i motivirati Mišu da promijeni odluku. Lik Koze igra Petrer Balaž koji se 1996. godine natjecao na olimpijadi u Atlanti, au ulozi trenera je Jan Frank, osvajač olimpijske titule u Moskvi 1980. nesvakidašnja igra neprofesionalnih glumaca čini film snažnim izazovom konceptu autntičnosti. Režija Ivan Ostrochovsky, Slovačka, Češka. Traje 75 minuta.

Film je režirao Pavao Vučković iz Srbije, a film traje 105 minuta.

Kad smrtonosna bolest iznenada inficira Kiddijeve ovce, cijelo stado kao i okolna stada su ugrožena i u opanosti. Vlasti odlučuju pobiti sve životinje u području kako bi spriječili dalje širenje bolesti. To za vlasnike stada predstavlja smrtnu kaznu, jer su njima njihove ovce glavni izvor prihoda, te se neki farmeri odlučuju da napuste svoju zemlju. Ali, Gummi i Kiddi ne odustaju tako lako – braća nastoje spriječitii katastrofu u svome stilu: Kiddi pomoću puške a Gummi pomoću svojeg razuma. Film traje 93 minuta, a redatelj ovog filmskog ostvarenja je Grimur Hakonarson Glavne uloge u ovom filmu tumače Sigurður Sigurjónsson, Theodór Júlíusson, Charlotte Bøving i Jon Benonysson. Film “Ovnovi” je izabran za Un Certain Regard na filmskom festivalu u Cannesu ove godine.

Grímur Hákonarson, rođen 1977, je islandski redatelj i scenarist. Njegov prvi dugometražni film bio Summerland iz 2010., za koju Grímur bio nominiran za nagradu Edda za najbolji scenarij. Film “Ovnovi” je njegov drugi dugometražni film.

Moretti je prije dvije godine bio predsenik žirija Kanskog festivala, a 2001. godine osvojio je Zlatnu palmu za film “Soba moga sina”. ” MIA MADRE ” se natjecao za kansku zlatnu palmu kao glavni favorit za osvajanje tog prestižnog trofeja.

Jedan od njih je teško ranjen a i život im je u opasnosti. Samozvani osvjetnik Peedi i njegova banda konjanika su im na tragu. Kako napetost raste, potisnuti nagoni izbijaju na površinu a događanja postaju iščašena i bajkovita. Možemo li možda spoznati tragičnu prirodu svih naših drama ako uspijemo ispitati same temelje naše stvarnosti, nas samih, naših početaka i naših krajeva je pitanje koje ovaj film postavlja svima nama. Film traje 100 minuta. Veiko Õunpuu rođen 16. ožujka 1972. u Saaremaa , Estonija. On je pisac i redatelj, poznat po ostvarenju “Autumn Ball” ( 2007), “The Temptation sv Tony” (2009. ) i “Empty” (2006).

https://vimeo.com/99622290

John postaje nesocijalizovana osoba, napuštaju ga prijatelji s kojima se družio prije odlaska u zatvor, čak i neki bliski ljudi odustaju od njega. John gubi nadu i u nejmu počinje se vraća bijes i agresij koja ga je poslala u zatvor. Nesposoban da zaboravi prošlost John odlučuje da joj se suprotstavi.

Poljsko Švadski film redatelja Magnus Von Horn traje 102 minuta.

Trailer na sajtu :http://trustnordisk.com/film/2015-here-after

Na ovogodišnjem berlinskom Internacionalnom Filmskom festivalu osvojili su nagradu Silver Berlin Bear za najbolju glumicu Charlotte Rampling u ulozi Kejt Merser i nagradu za najboljeg glumca Tom Courtenay sa ulogom Džefa Merser. Film traje Endru Heig je engleski filmski redatelj, scenarist i producent . Heig radio je kao pomoćnik urednika na filmovima poput “Gladijator” i Black Hawk Down prije nego što je debitirao kao pisac /redatelj sa kratkim filmom “Oil” . Godine 2009. režirao je svoj prvi dugometražni film, “Greek Pete” koji je debitovao u Londonu na lezbejskom i gej filmskom festivalu. Od 2014. godine, Haigh je koproducent i povremeni pisac i redatelj HBO serije “Looking”. Trajanje ovog filma je 95 minuta.

Ona je također spomenula kako ju je oduševilo što veliki broj mladih dolazi na ovaj festival da gleda filmove, što automatski znači da festival ima svjetlu budućnost i da ćemo i narednih godina uživati u filmskim ostvarenjima kako domaćih tako i stranih redatelja.

Festival je zvanično otvorio Anderson ocjenivši da je velika čast dobiti nagradu i biti u krugu dosadašnjih dobitnika nagrada na ovom festivalu. Direktor festivala Radoslav Zelenović je Andersonu uručio nagradu te je rekao kako na početku festivala 1992. nije mogao ni slutiti da će ovaj događaj izrasti u tako jednu ozbiljnu, posjećenu i veliku manifestaciju i da već 17 godinama ima privilegiju da uručuje nagradu Aleksandar Lifka.

Tokom ceremonije svječanog otvorenja predstavljen je i žiri Festivala, a to su: Kristian Žene, Dome Karukoski, Agneš Kočiš, Mira Fornaj, Sergej Trifunović, i Johanes Kunke.

Čak i slučajni prolaznici nisu mogli odoljeti ovom zvuku, pa su, i ako su se uputili na sasvim drugo mjesto, ipak ostali uživati i promatraju ovo malo svjedočanstvo svega onoga što stvaraju alternativni, ali nadasve kvalitetni izvođači.

Večer je otvorio duet iz Beograda THE END IS NEAR. To je duet Jelene Tjapkin (vokali, perkusije) i Ivane Miljković (gitara, vokal) predstavlja pjevačko-sviračko-emotivno-duhovni glazbeni projekt – bend koji se bavi smišljanjem i izvođenjem, sviranjem i pjevanjem, lijepih i dobrih pjesama u rock and roll, acoustic, folk i punk maniru. Njihova (dugo planirana) glazbena suradnja je nedavno počela i lansirana je u orbitu, međutim ponose se dugogodišnjim bliskim prijateljstvom i prelijepim odnosom koji njihov nastup čine onim što jest – intimnim i zabavnim iskustvom koje žele podijeliti s nama. Zahvaljujući spoju njihovog raznovrsnog glazbenog ukusa stvaraju svedenu i iskrenu glazbu, najviše inspiriranu američkim folkom.

Publiku je zabavljao i bend Hton iz Novog Sada. Ovaj bend je na novosadskoj sceni od 2007. godine. U početku Hton je bio akustični duo (Igor Dević i Ljubiša Jojić), ali u međuvremenu su svom “glazbenom eksperimentu” dodali i bubanj, bas, sintisajzer, violine. Iza sebe imaju jedan album, “Joseph Plateau” i četiri EP-ja, a posljednji “Firefly” objavili su prošle godine na svom youtube kanalu. Trenutno promoviraju svoj aktualni singl “Nụvǝja”. Rijetko organiziraju nastupe, ali imaju vjerne ljubitelje svog “htonskog” zvuka.

https://soundcloud.com/hton/nuveja

Nisu samo gosti nastupali na Ambush. Predstavio se i dobro poznati ” ALG0RH1TM ” iz Subotice. alg0rh1tm jedan od projekata subotičkog didžeja i producenta drum’n’bass glazbe Denisa “mist” Glavčić. alg0rh1tm se većinom zasniva na zvučnim eksperimentima, različitim zvučnim teksturama, motiviranim starom britanskom garažnom glazbom, u fuziji s modernim zvukovima breakstep-a, koje obično popunjava mračnom atmosferom. Njegov zvuk je inspiriran filmovima znanstvene fantastike, neobičnostima prirode, uopće znanošću i istaknutim umjetničkim djelima iz povijesti andergraund glazbe.

https://soundcloud.com/alg0rh1tm/alg0rh1tm-nefarious-intent

Sledeće druženje, organizatori Ambus -a zakazali su već za 7. Kolovoza.

O umjetniku je par riječi rekao i Otto Tolnai, pjesnik, koji Iliju Šoškića lično poznaje, te je izdvojio interesantne činjenice o umjetniku Šoškiću i njihovom upoznavanju i dugogodišnjem poznanstvu. Izložba je počela performansom u podrumu Galerije na hrpi soli i zemlje, koji su izvjeli umjetnik i balerina Lea Tolnai. Ilija Šoškić će 19.07.2015. se predstaviti i sa 15 fotografija snimljenih devet sati nakon Pazolinijevog ubojstva, na lokaciji na kojoj je pronađeno njegovo tijelo, u okviru 22. Festivala evropskog filma Palić, u bioskopu Abazija naziva “PPP Nove ore dopo” TOKEN site-specific projekt, koji se koncentrira na ponašanje proizvedeno u sudaru, i na čvorištu, umetničke koncepcije i njezina kritičkog delovanja u momentu su-učestvovanja, koji omogućava komparativnu analizu opusa u istraživanju: migracija tema u razlicite izražajne medije, kontekst motivacijskih razloga, instrumentalne i konstruktivne okolnosti, kontroliranje inherentne naravi dela i naravno, proceduru participacija. To ga čini prvim retrospektivnim projektom umetnika. Od šezdesitih godina bazna ideja rada Ilije Šoškića počiva u ambiciji dematerijalizacije umetnosti tako da njegov intelektualno-vizualni rad, koji sadrži reference u fluxusu i konceptualnoj umetnosti, zalazi u apsolutno bliski kontakt sa njegovim životom.

U Šoškićevu projektu TOKEN je reprezentacija polivalentne vizuelne forme s akcentima i aksiomima koji simbolizuju kompleksna pitanja teorije savremene umetnosti i njezina smisla (ili besmisla). Token je simboličan pokušaj, u okviru izložbe-projekta, da umetnik reanimira teoretska pitanja kroz određene logičke principe metamatematike, što znači apstrakciju i kompleksnost, ali sa svešću o realnim funkcijama. Autor postavlja pitanje smisla jer umetnost u aktuelnom vremenu vidi lakomislenu, sa zamenjenim pojmovima, bez analitičke kritike, bez postavljanja ikavih pitanja, usmerenih funkcija ka marketingu i liberističkom ponašanju… u kojem se oslobađa odgovornosti i determinira jedno konfuzno stanje.

Ideja projekta TOKEN ima reference na misao od Parmenida do Ramseya: bivstvovanje – logika – lingvizam… Token je u matematici obrazac koji grupiše određene formule na bazi srodnosti. Međutim, izvan matematickih pojmova, u ovom slučaju arta, token postaje tablò: bilo da se autoreprezentuje ili da reprezentuje nešto.

Prostor galerije, postaje apsolutnim sudionikom kreativnoj odluci i činu, pa se njegovi delovi imenuju autorovim glosarom, nastajući od reči iz tekstova Emilia Ville, koje se, po svoj prilici, mogu prevesti/ prevoditi samo u jednom paradigmatičnom značenju:

Caput = capitolo = poglavlje, glava

Soba za dokumentaciju, na DVD suportu: intervju iz 2000 (RTCG), intervju iz 2007 (RTCG), video rad “Assioma di qualunque cosa / Aksiom bilo

čega”, 2000 (59° Mostra Internazionale Cinematografica del Biennale di Venezia; “Politica bluff” Moskva; “Glimpses” Atena; 2° Akab Short Movie Festival Rim), video esej “Zigot”, 2011 (54° Esposizione Internazionale d’Arte del Biennale di Venezia ILLUMInazioni, MACCOC nacionalni paviljon Crne Gore), “Panoptikòn”, 2012 (16 BONE Festival of

Action Art Bern).

Locus = luogo = mesto

Soba Kierkegaardova ponavljanja, prostor duplosti; dva materijala (zemlja i so) za dva trapa za dva tela.

Nemen = telaio; occupare = zauzeti, okupirati, zapremati (vreme i prostor)

Soba sa 25 objekata (papir, drvo, žica; 5x5x1 cm) iz 1999. izvedeno slobodnom rukom- kistom sa mat akriličnom bojom, na belom zidu.

Cum opio (copula) = attacare (unione) = započeti, nastupiti; primiti se, pustiti koren; prilepiti

Soba četiri crteža “recepata ozdravljenja” nastalih 1993 po egipatskom papirusu i sekvence u kontinuitetu od 16 ekografskih fotograma autorove “unutrašnjosti” nastalih 2015.

Stuprum = violenza / stupor = stupore , in volgata anche stupidità (stupor lingue); balordaggine; illirico: snebivanje = smušenost Soba za Einsteinovu kutiju, paralelopiped od industijske iverice.

Manifestaciju je otvorio klarinetista Daniel Loboda, a potom su se, mnogobrojnim posjetiteljima, obratili autori Vera Gabrić Počuča vojvođanska diplomirana kiparica i povjesničarka umjetnosti, Bijela Durance vojvođanski povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, kroničar erudit i pisac i novi suradnik Maja Rakočević Cvijanov kiparica, skulptor.

Autori su naglasili da knjiga ima kritički ton, u njoj su opisani novi spomenici kao i sve dosadašnje restauracije postojećih spomenika, obuhvaća razdoblje od 2001. do 2012. godine. Zamolili smo gospodina Belu da nam objasni izraz ” Spomeničarenje ” koji koristi u svojim tekstovima. To je ” nasilno ” pravljenje spomenika, ljudi imaju sve veću potrebu da ostave trag za sobom pa prave spomenike bez nadahnuća i bilo kakvih civilizacijskih normi. Grade se veliki spomenici, fizički, ali

male vrijednosti, umjetnike i kulturne. Vrijeme se pretvara u laž, nema ljepše budućnosti. Svi spomenici su svjedok vremena u kom su načinjeni. Na kraju, o nečemu je bolje šutjeti. Nekada je šutnja rječitija od bilo koje riječi, objasnio je.

Umjetnici su skrenuli pozornost na sve češće skrnavljenje spomenika, što da bi se ostvarila materijalna kroist, prodavanjem njihovih dijelova, jer većina spomenika sadrži u sebi broncu, koja se na crnom tržištu može prodati po vrlo visokim cijenama, što iz čistog vandalizma. Maja Rakožević napominje da je njena skulptura Risara, u parku oštećena već poslije par dana od postavljanja, parče skulpture je otkinuto i baceno u stranu. Također Vera Gabrić Počuča naglašava da je sa spomenika Lajos Vermes, čiji je ona autor, prve večeri, poslije postavljanja ukradena brončana ploča.

Na njivi je organiziran zajednički doručak kojem su prisustvovali svi gosti, natjecatelji i posjetioci. Nakon doručka, zvukom čobanskog zvona, gradonačelnik Jene Maglai je označio početak natjecanja, u kojem je sudjelovalo 30 risarskih parova. Stipan Kujundžić i Ruža Juhas su pobjednici ovogodišnjeg “Natjecanja risara”. Oni su pobijedili u konkurenciji 25 risarskih parova koji su došli iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Vojvodine i okolice Subotice. Drugo mjesto osvojili su Joca Vuković i Davor Balažević, a dvije treće nagrade pripale su Suzani Kovačević i Mariju Duliću, kao i Emeri Poljaković i Perici Tikvickom.

Novinu manifestacije je predstavljalo takmičenje u kuhanju tradicijskog jela – tarane. Natjecanje risara je prvi puta održano još 1968. godine, a prema riječima organizatora, plan je da se za 50. obiljetnicu održi velika proslava. Grupa iz Tavankuta osvojila je prvo mjesto u natjecanju u kuhanju tarane, a održano je i nekoliko drugih manifestacija u želji očuvanja nekadašnjeg načina žetve, poput vršidbe na starim strojevima, oboravanje ovratina ili dječije igre na njivi.

Organizator manifestacije „Dužijanca 2015.“ je Udruženje bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“.

Ambush festival je festival new age glazbe, čiji duh je potaknut idejom organiziranja glazbenih događanja koja predstavljaju malo svjedočanstvo svega onoga što stvaraju alternativni, ali nadasve kvalitetni izvođači i bendovi u regiji, a koji se tiču suvremenog pogleda i tretiranja glazbe i umjetnosti uopće, u svim njenim postmodernim obrisima.

Prethodne festivalske edicije su nam predstavile neke od najutjecajnijih new-age sastava regije i svijeta: ” port-royal ” (Italija), ” Dirac ”, ” Lars Stigler ”, ” Heirs ” (Australija), Oldseed (Kanada), Ryland Bouchard (SAD), Dorena (Švedska), Khuda, Shield your Eyes (Velika Britanija), Pozvakowski, Rosa Parks (Mađarska), Nikki Louder, Coma Stereo (Slovenija), Man Zero, Ž / Buka (Hrvatska), država br.9, Consecration, Temple of the Smoke, Ilegalne Emocije, Went (Beograd), Emanuil, Hton, Tona (Novi Sad), Ana Never (Subotica).

Prikazivanje žene u umjetnosti predstavlja opsežan i važan segment ukupne vizualne kulture. Način na koji se žena prikazuje označava pogled društva na ženu, kao i njezinu ulogu u društvu u trenutku prikazivanja. Svaki oblik predstavljanja je složena pojava na koju se ne gleda samo kao na oponašanje onoga što se vidi već i kao na posljedicu kulturoloških fenomena pretočenih u vizualnu poruku. Na taj način umjetničko djelo, kao sastavni dio širih povijesnih, kulturnih ali i različitih radno-političkih diskursa, otvara široko polje interpretacija, dajući mogućnost onima koji ga promatraju da, pored usvaljanja određenih informacija, vlastitom interpretacijom stavraju novoformirana značenja.

U tematskom središtu izložbe ” Ona ” nalazi se žena kao središnji motiv djela naslikanih tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, koja su dio zbirke Savremene galerije Subotica. Različiti prikazi žene svjedoče o raznovrsnim kulturološkim fenomenima koji su formirali različita mišljenja o ženi tijekom čitavog dvadesteog stoljeća. Grupirani u odvojenim prostorijama prema dominantna tri tipa žene (ikonografska motiva) – divlja žena, naga žena i suvremena (moderna) žena – izloženi radovi vode putem koji govori o emancipaciji žene, odosno njenom razvoju kroz povijest od prikaza divlje do emancipovane.Smeštanjem eksponta u takav kontekst dobivaju se nove mogućnosti iščitavanja djela koja prate tijek emancipacije. Uočavanjem interesantnog fenomena prema kojem su žene u trenutku zenita svog razvoja počele s odbacivanjem onoga što mu je emancipacija donijela i postupno se počele vraćati u fazu aktova. Izložba ” Ona ” nudi i drugo, obrnuto viđenje prema kojem se žena, ali i cijela civilizacija, u trenutku dosezanja krajnjeg cilja razvoja vraća u prvobitno stanje, dato od strane prirode.

Predstavljen je jednak broj muških i ženskih autora, a svakako najveću pozornost privukla je slika Olje Ivnjicki ulje na platnu ” Amerika i njezine ” ikone iz 1991. godine.

Od rušenja stare zgrade iz 1842. godine i potpisivanja protokola o rekonstruiranju i izgradnji novog objekta izmjeđu republičkih, pokrajinskih i gradskih organa vlasti, do sada su završene četiri faze gradnje i obnovljen stari dio Talijinog hrama. Kada se zavesa spustila, mogli smo vidjeti simbole teatra, šest korintskih stubova.

Svječanom otkrovenju Narodnog pozorišta nazočili su predstavnici gradske vlasti, gdje su Jene Maglai, gradonačelnik Subotice, Nebojša Malenković, direktor Uprave za kapitalna ulaganja Vojvodine i Ištvan Pastor, predsednik Pokrajinske Skupštine održali govore te priliku otkrovenja Narodnog pozorišta učinili svječanom prigodom.

Iznenađenje za sve nazočne koji su se tamo našli bilo je veliko kada su ugledali ispred kazališta baštu kafića koja je sve podsjetila na nekadašnji “Yu Fest”. Stubovi našeg pozorišta su veoma lijepi, ali se nadamo da se nećemo na ovome zaustaviti, te da ćemo uskoro gledati predstave kako naših tako i stranih glumaca unutar ovih zidina.

Postavku su činili radovi u crno bijeloj tehnici koji oslikavaju razdoblje devedesetih godina prošlog stoljeća i jedna je od najširih koju je autor predstavio javnosti. Prezentirani su i radovi iz novijeg razdoblja koji se odnose na aktualnu društveno političku situaciju u Srbiji i svijetu. Corax-ove karikature su duhoviti prikazi modernih, uglavnom srpskih, političkih dešavanja. Rijetko koristi pisani tekst, već se oslanja da same karikature prenesu jasno značenje.

Predrag Koraksić Corax je politički karikaturist rođen u Čačku 1933. godine. Njegovog oca, partizana, ubili su četnici tijekom Drugog svjetskog rata, a Corax je proveo četiri godine u izbjeglištvu. Nakon rata je matururao u Zemunu i studirao arhitekturu u Beogradu. Započeo je profesionalno baviti karikaturom 1950. godine u novinama ” Jež ”. Nakon toga je radio u ” Večernjim novostima ”, odakle je izbačen 1993. godine poslije sudskog spora. Od 1989. Corax je radio za nezavisne novine ” Borba ”, ali je prešao u ” Danas ” kada je tadašnja srpska vlast preuzela ” Borbu ”. Od 1990. godine radi i za magazin ” Vrijeme ”, gdje je član uredničkog odbora. Listopada 2004. godine mu je dodijeljena francuska Legija časti.

Organizator ove manifestacije je Oldtajmer klub “Subotica” koji postoji od 1996. godine broji oko 60 članova koji su uglavnom naši sugrađani, a sljedeće godine će proslaviti 20 godina postojanja, kada se očekuje i poseban program u povodu velikog jubileja. Na ovogodišnjem susretu ljubitelja automobila i motocikala starije proizvodnje bilo je oko 150 izlagatelja sa oko 100 vozila. U Subotici i na Paliću su bili gosti iz Mađarske, Austrije, Njemačke i zemalja bivše Jugoslavije a mogli su se vidjeti modeli automobila koji datiraju još iz Prvog svjetskog rata. U cilju promidžbe turizma na novim prostorima pored Subotice i Palića, organizatori su odlučili da ove godine organizovanom kolonom posjete i Banju u Pačiru gde su boravili u subotu 04. srpnja od 10 do 14 časova. Podrška tradicionalne manifestacije koju organizira klub iz Subotice je i ove godine dao Grad Subotica.

Izložbu je otvorio Andrija Anišić, predsjednik Udruge bunjevačkih Hrvata “Dužijanca”, a ona će trajati do 10.08.2015. godine.

Katoličko divojačko društvo u Subotici

Katoličko divojačko društvo, osnovano 1912. a ukinuto 1945. godine, od velike je važnosti za kulturnu baštinu bunjevačkih Hrvata. Uloga i značaj ove ženske katoličke i laičke udruge ogleda se najviše u činjenici da je upravo putem djelovanja KDD-a, Dužijanca stekla obilježje javne svetkovine. Naime, 1911.-e godine, po prvi put, Dužijanca je proslavljena u župnoj crkvi sv. Roka u Subotici, na inicijativu Katoličkog divojačkog društva u osnivanju, posebice Justike Skenderović buduće predsjednice, i monsinjora Blaška Rajića, budućeg upravitelja društva. Tako je proslava i zahvala Bogu za sretno obavljenu žetvu, koja je izvorno proslavljana u krugu obiteljskih gospodarstava – salaša, prenesena iz poluanonimnosti u sakralni prostor, a vremenom postala i gradska manifestacija. Aktivnosti koje su u svom djelovanju članice isticale kao najvažnije, uz obilježavanje Dužijance, bile su: izgradnja kršćanskog duha kod bunjevačkih djevojaka putem duhovnih vježbi, poučnih predavanja i zajedničkih odlazaka u crkvu prigodom vjerskih blagdana. Zatim održavanje društvenih događaja poput kazališnih predstava, kola, banketa i izleta. Potrebno je istaći i karitativno djelovanje članica, koje su brinule za siromašne učenike i sirotinju, kojima su novčano pomagale. Katoličko divojačko društvo od samih početaka usko je vezano uz crkveno obilježavanje Dužijance i vidimo ga kao utemeljivača ovakvoga načina proslave. U početnom razdoblju, članice društva su određivale bandašicu i bandaša, plele su vijence od žita i perlice od slame; one su i same izrađivale a kasnije naručivale “krune” od slame. Do sredine 1920-ih, djevojke su imale vodeću ulogu u organizaciji Dužijance, a potom se priključuje Bunjevačko momačko kolo, koje je osnovano 1920. godine. U narednom razoblju, do 1940. godine oni Dužijancu zajednički organiziraju.

Tijekom Drugog svjetskog rata, društvo je smanjilo opseg djelovanja ali je iz sačuvanih zapisnika vidljiv podatak da je i tih godina Dužijanca skromno obilježavana u subotičkoj katedrali. U poslijeratnom razdoblju, članice Katoličkog divojačkog društva, koje je ukinuto 1945. nastojale su očuvati tradiciju Dužijance, te su bile zaslužne za opstanak svetkovine koja je tada organizirana kao čisto crkvena proslava. Uslijed nepovoljne društvene klime, od 1948. – 1957. godine djeca preuzimaju simboličku ulogu bandaškog para, a procesiju oko katedrale predvodi jedna ili više članica društva (koje su već u poznim godinama), i takva praksa ostaje sve do kraja 1960-ih.

Izloženi su izvorni sačuvani dokumenti, vezani za osnutak i djelovanje društva, zapisnici skupština, različiti izvještaji i dopisi, barjaci, izvorne fotografije i fotografije koje su sačuvane samo u digitalnom obliku i izložene na ovaj način.

Tradicijska obuća Bunjevaca u Subotici

Tradicijske ženske papuče ovoga kraja, pa i čitave Panonske nizije, vuku korijene još od vremena kada su na ovim prostorima vladali Turci pokušavajući porobiti i osvojiti Austrijsko carstvo. Turci su stoljećma unazad imali svoje majstore “terlukčije” koji su izrađivali svečane papuče, “nanulđije” koji su izrađivali nanule, a “kundurđije” su izrađivali kožnu obuću. Papuđijski zanat razvio se na ovim prostorima tijekom austro-ugarskog razdoblja i od tada ovdašnji bunjevački i mađarski živalj preuzima običaj nošenja papuča i nanula. Svoj procvat papuče su doživjele krajem 19. stoljeća. Početkom industrijalizacije, mnogi ovdašnji čizmari i opančari prešli su na izradu ženskih, muških i dječjih papuča, jer se obuća počela proizvoditi u tvornicama, dok su se papuče i dalje proizvodile ručno. Potrebno je naglasiti i utjecaj dviju strana na ovom podneblju: zapadnoeuroske i turske kulture. Tako se, na primjer, u tradicijskoj narodnoj nošnji Hrvata Bunjevaca mogu naći najskuplji europski materijali donošeni s francuskih tržnica, od kojih se izrađivala svečana nošnja, dok na drugoj strani imamo vezene papuče koje su specifične za tursku kulturu i predstavljaju utjecaj Istoka.

Mušku obuću bunjevačkih Hrvata možemo podijeliti na drvene klompe, kožne i gumene opanke, kožne papuče i čizme. Drvene klompe su bile plod zanatske izrade a pravljene su od mekog drveta topole ili vrbe. Nosile su se u zimsko doba, po blatu i snijegu i smrznutoj zemlji jer su bile širokog stopala tako da se u njima lako hodalo. One su bile vrlo stabilne i pogodne za duži hod. Po dolasku proljeća, muškarci su ostavljali drvene klompe i prelazili na korištenje opanaka. Opanke su pravljene od kože. Đon im je bio također kožni, ali je pravljen od deblje goveđe kože. Đon od opanaka je kovan drvenim klincima.Opanke su naši stari koristili na salašima kao radnu obuću. Potom slijede kožne papuče, crne ili smeđe boje koje su muškarci koristili u razne svrhe i to za opuštenije trenutke i lakše poslove koje su radili na salašu, zatim za odlazak u komšiluk i na hetiju u varoš. Ljeti su se nosile na bosu nogu, a zimi su se uz papuče nosile valjane i štrikane čarape.

Čizme su se koristile u najsvječanijim prigodama uz svečanu nošnju, i to za odlazak u crkvu, u svatove, za momčenje i odlazak u varoš. One su se koristile zimi a i ljeti za odlazak na igranke, u kola, na prela i za razne godove kao što su Tri kralja, Marin, Markovo, Bršančevo, Dove i Velika Gospojina. Kada je mladi momak napunio 16 ili 17 godina za prvi najbliži god je dobio svoje prve čizme. Čizme su bile od tvrdih i mekanih sara, izrađene od mekane kože. Bilo je i čizama koje su izrađivane od kože visokog sjaja, tzv. lakovane čizme. One su bile ukrašene tankim bijelim kaišom. Najčešće su u uporabi bile crne čizme koje su bile šivene a đonovi su im se izrađivali od kožnog tvrdog đona.