U početku rada Društva bilo je uobičajeno da se nakon završetka dramskog programa organizira ples. U tu je svrhu ponekada angažirana Đukina banda (orkestar Đuke Kubatovića iz Tavankuta), ali budući su se oni ponašali kao profesionalci i da im je trebalo plaćati za nastup, češće su angažirani poznati svirači amateri Lozo Vuković – Pupija, Tomica Prćić – Satar, Antun Balažević – Zubo, Marko Markulin, Bela Vujić – Ćulan, Stipan Benčik – Modri, Antun Lebović – Taraban i drugi.
Budući je Društvu trebao stalni tamburaški sastav, osobito za nastup s folklorašima, angažiran je majstor tamburice Pere Tumbas – Hajo da nauči grupu mladih Tavankućana svirati tambure. U toj su školi stasali poznati tavankutski tamburaši: Stipan Prćić – Baća, Tomica Miljački – Cvrčo, Grgo Vujić, Stipan Baraković – Kurjak i drugi. U tamburaškom sastavu Društva bili su i brojni drugi tamburaši i iz Tavankuta i iz Subotice i to Pere Nađ, Antun Prćić – Cigo, Bela Mačković, Antun Lebović – Taraban, Nikola Matković, Joso Santoi, Stipan Ivić, Markuš Nimčević, Stipe Nimčević, Joso Pećerić, Pere Merković, Kalo Margetić, Mirko Iršević, Pere Prćić, Stipan Galfi, Ivan Galfi i drugi.
“Tamburaši” (Stipan Iršević, Ivan Galfi, Pere Prćić, Joso Santoi, Stipan Prćić-Baća, Pere Nađ i Stipan Galfi)
Kasnije, počevši od 1956.godine, nastavio je podučavati mlade tamburaše Stipan Ivić, nastavnik u Osnovnoj školi “Matija Gubec” u Tavankutu, a sedamdesetih godina Miloš Pilić iz Subotice. U želji da se omogući što većem broju mladih da nauče svirati tambure, kod poznatog majstora za izradu tambura Bele Kudlika u Subotici, naručena je izrada oko 20 tambura.
“Mulatovanje” (Stipan Vuković-Đenko, Matilka Balažević, Stipan Prćić-Baća, Marko Iršević, Pere Nađ, Ana Šimić, Joso Santoi, Stipan Galfi, Mira Bilinović, Kata Budanović
Taj je rad nažalost prekinut velikom političkom akcijom “čišćenja” Društva 1972. godine. Izgubili su se budući tamburaši, ali su nestale i tambure.
Tavankutski svirci u mimohodu “DUŽIJANCE ’73” u Subotici. (Stipan Prćić – Baća, Đura Pejić Tukuljac – Hindenburg i Pere Nađ)
Za potrebe Društva nabavljene su dvije harmonike, četiri električne gitare i gajde, jer povremeno je bilo i harmonikaša (Đura Pejić Tukuljac – Hindenburg, Antun Kovačić – Doko, Marinko Vuković – Karabaća, Lazo Balažević i drugi), gitarista (Kvartet gitara – Pere Merković, Kalo Margetić, Stipan Bukvić, Ivica Zelić, Stipan Prćić – Baća i drugi) i frulaša (Marko Tokodi, Marko Iršević i drugi), a namjeravalo se i nekoga naučiti svirati gajde. Sedamdesetih godina mlade je harmonikaše podučavala Branka Skenderović iz Subotice.
Tamburaši i ostali svirači osim nastupa u programu s folklorašima, imali su i samostalnih nastupa. Već 1967. godine program bunjevačkih narodnih melodija u izvođenju tamburaškog orkestra snimio je Radio Zagreb, a nešto kasnije i Radio Beograd. Program koji je izveo tamburaški orkestar i vokalni solisti Radio Beograd emitirao je u emisiji iz serije “Selo veselo”. I Radio Novi Sad snimio je program bunjevačkih narodnih melodija i pjesama u trajanju od 20 minuta, koji je emitiran na II. programu 23. ožujka 1968. godine. Tijekom 1969. godine tamburaški orkestar sa solisticom Tonkom Vujić dva puta je izveo program za Radio Suboticu koji je emitiran više puta. Godine 1970. tamburaški orkestar sudjelovao je u programu na Ljetnom folklorističkom seminaru na Badiji u organizaciji Prosvjetnog sabora Hrvatske.
Najznačajniji nastup tamburaša Društva bio je na Memorijalu Pere Tumbasa – Haje u Subotici u sklopu priredbi Dužijance ’69. Na tom su koncertu nastupili pod vodstvom Stipana Prćića – Baće, a izveli su kompozicije Pere Tumbasa – Haje: Marš željezničara; Subotice, varošice bila; Noć na Paliću i Edit valcer.
Vokalni solisti Stipan Beneš, Anica Santoi, Nikola Dulić, Tonka Vujić, Grgo (Lacika) Andrašić, Marijan Buljovčić i drugi i grupa “Kraljice” nastupali su sami ili u pratnji tamburaša na pojedinim priredbama.
Društvo je omogućilo skupljanje i proučavanje bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i običaja raznim akademijama, institutima i muzejima, te pojedinim etnografima, muzikolozima i folkloristima. Dio muzičkog blaga zapisao je i voditelj tamburaškog orkestra, vrsni i svestrani tamburaš Stipan Prćić – Baća.
Jedan od najpoznatijih tamburaša današnjice rodom iz ovog kraja je i Pere Ištvančić, dugogodišnji član društva, akademski obrazovan i voditelj orkestra profesionalnog ansambla “Lado” u Zagrebu. I on je bio učenik Stipana Jaramazovića bez kojeg niti današnji tamburaški orkestar ne bi mogao stasati i donositi nova imena poput mladog Borisa Godara iz Tavankuta.
Danas glazbena sekcija djeluje kao samostalna sekcija Društva, u sklopu sekcije pak djeluje tamburaški orkestar i pjevački zbor. Mješoviti pjevački zbor osnovan je 1993. godine. Zborom je ravnala Nela Skenderović. Mješoviti pjevački zbor je održao više samostalnih koncerata, a nastupao je i na priredbama Društva zajedno s folklorašima i tamburašima.
Pjevački zbor u Tavankutu na proslavi 50. obljetnice Društva 1996. godine.
Zvuci tambure od davnina su specifičnost bačke ravnice, a da se uz njezinu pjesmu mnogi osjećaju lijepo, govori i činjenica da se ona i danas rado sluša i svira, podjednako među starima i mladima. Da bi budući naraštaji također mogli upoznati običaje svog naroda i osjetiti njegovu patnju i radost opjevane u tamburaškim pjesmama, pobrinuli su se mladi članovi tamburaškog odjela Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva “Matija Gubec” iz Tavankuta. Osim njihove osnovne zadaće da opsluže potrebe folklornog odjela Društva, mladi tamburaši ujedno su i čuvari tradicije, noseći tamburicu u svome srcu.
Jedan od prvih voditelja tamburaškog odjela u HKPD “Matija Gubec” u Tavankutu, bio je opće poznati tamburaš, Pere Tumbas Hajo, koji je započeo s tamburaškim radom 50-tih godina prošloga stoljeća. Instrumenti koji se još uvijek koriste, prošli su kroz ruke nekoliko generacija tamburaša, ali još uvijek besprijekorno zvuče, što je dakako zasluga i onih koji su trenutno članovi odjela. Od 2001. godine, voditelj mlađe i starije skupine, koje čini ukupno dvadesetak tamburaša, je Stipan Jaramazović. Stipanovo dugogodišnje iskustvo u poučavanju i odlično poznavanje tamburaške glazbe, čini ga omiljenim među mladima. Na probe dolaze rado, jer kako kažu, osim učenja i vježbanja sviranja, kojemu pristupaju krajnje ozbiljno, zadovoljstvo im pričinjavaju i trenutci zbijanja šala i opuštenog druženja, koje pokatkad pretvori tamburašku probu u veselu lumperajku.
Prema Stipanovim riječima, u orkestru su najviše zastupljeni basprimaši, jer je i najveća potreba za sviranjem tog instrumenta u orkestru. Problem je manjak interesa za instrumente, koje je potrebno godinama usavršavati, da bi se u njima moglo u potpunosti uživati, kao što su bas, čelo i kontra. Instrumenti su stari i po nekoliko decenija, a nedavno je, na opće zadovoljstvo svih tamburaša, jedan stari bas zaodjenuo novo ruho, odnosno repariranje, te ga sada svi rado brišu i održavaju njegov visoki sjaj.
Repertoar tamburaških skladbi koje izvodi mlađa skupina, odnosi se na hrvatske i vojvođanske narodne plesove, čijim svladavanjem se od Stipana dobiva zeleno svjetlo za prelazak u stariju skupinu, koja svoje glazbeno umijeće ima priliku upotpuniti hrvatskim pjesmama novije tamburaške produkcije.
Kako je Stipan Jaramazović voditelj i Subotičkog tamburaškog orkestra, ističe razlike u programima i ciljevima koje je sebi postavio u radu sa Subotičanima i Tavankućanima. “Subotički tamburaški orkestar je više okrenut koncertnim izvedbama, jer je koncertna glazba namijenjena za velike sastave kakav je subotički, koji broji oko 30 članova. U Tavankutu su program, pa tako i metodologija rada primjereni za manje sastave, te tako ova dva orkestra ne predstavljaju jedan drugome konkurenciju, već se međusobno nadopunjuju”, kaže Jaramazović.
Probe se održavaju jednom tjedno u prostorijama društva (doma kulture), koje su, kako kažu, sasvim dovoljne za njihove potrebe. Kada je pred njima nastup, znaju se čak i svakodnevno okupljati na probe, kako bi se što bolje pripremili. Same riječi hvale ima Stipan za njih glede načina na koji pristupaju radu, te spremnosti na učenje i redoviti dolazak na probe. To je, prema njegovim riječima, između ostalog, i razlog zašto su probe s njima motivirajuće i opuštajuće.
A da su momci opravdali očekivanja, kako vlastita tako i Stipanova, govori i činjenica da su uspjeli proširiti prvobitnu namjenu postojanja ovog odjela, koja se svodila na osposobljavanje orkestra samo za nastupe folklornog odjela. Tako već nekoliko proteklih godina tamburaši imaju i svoje samostalne nastupe, od kojih su neki već postali tradicija, kao što je izvedba božićnih pjesama na Badnju večer u župnoj crkvi, nastup na izložbama slamarki, Tamburaška večer u okviru gradske Dužijance, Godišnji koncert koji redovito održe svake jeseni, a svojom glazbom uljepšali su i proslavu Dana državnosti Republike Hrvatske, nedavno održanoj na Paliću.
Osim toga, Stipan im želi omogućiti i poneko putovanje kada se za to ukaže prilika, kako bi ono što su naučili mogli pokazati i ljubiteljima tamburaške glazbe izvan Subotice. Tako su prije dvije godine gostovali na Festivalu malih sastava, u Starčevu kod Pančeva, gdje su osvojili prvu nagradu, dok su na Festivalu u Buševcu, u Republici Hrvatskoj, također imali povoda za slavlje, jer je nagradu najboljeg primaša primio Zoran Galfi, koji je ujedno, kada za to postoji potreba, i Stipanov asistent na probama.
Međutim, nastupi na različitim gostovanjima često im ne ostavljaju dovoljno prostora da mogu prikazati sve što su naučili tijekom proteklih godina. Stoga je na Stipanovu inicijativu, snimljen video CD, čija je postprodukcija u tijeku. Naime, video zapis je snimljen u produkciji televizije K23 i sadrži 30 kompozicija u izvedbi starijeg tamburaškog sastava. Izdavanje CD-a je pravi način da se predstavi njihova upornost i rad, što bi ujedno trebalo doprinijeti i značaju poimanja tamburice među mladima, kao dijelu kulturnog nasljeđa koje treba čuvati i njegovati. Emitiranje snimljenog materijala, na programima lokalnih televizija, planira se na jesen kada će se u njihovoj glazbi moći uživati i kraj malih ekrana.
—
Biografije
Pere Tumbas Hajo
Pere Tumbas Hajo rođen u Subotici 29. lipnja 1891. godine, a preminuo 5. ožujka 1967. godine,bio je hrvatski glazbenik, skladatelj, glazbeni aranžer i glazbeni pedagog iz Subotice. Pokretač je glazbenog života u Subotici, a proslavio se svojim sviranjem na tamburici. Svojevremeno je ravnao tamburaškim orkestrom Radio Beograda (od 1938. godine). Njegov bogati i raznoliki autorski opus od preko 120 djela obuhvaća kola, koračnice, pjesme i aranžirao je brojne skladbe, a cjelokupni opus je u duhu glazbenog nasljeđa bunjevačkih Hrvata. Zaslužan kao učitelj novostvorenih tamburaških orkestara, poput orkestra HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta. O njemu je subotički redatelj Rajko Ljubič snimio 2006. dokumentarni i portret film “Pere Tumbas Hajo-glazba je bila njegov govor”. Pavao Bačić je poslije napisao i monografiju o Peri Tumbas Haji, Pere Tumbas Hajo – umjetnik tamburice.
Stipan Jaramazović
Stipan Jaramazović rođen je u Subotici 1947. godine. Glazbenik iz Bačke, po struci prometni inženjer. Predaje sviranje tambure u Srednjoj glazbenoj školi. Na tamburi svira od najranijeg djetinjstva. 6. studenog 1977. godine, sa skupinom istomišljenika osnovao je Subotički tamburaški orkestar, kojeg je poslije vodio dugo godina. Ideja za formiranje orkestra nastala je 1975. godine u krugu društva s kojim Stipan Jaramazović 1960-ih svira u tamburaškom orkestru OKUD-a “Mladost”. Nezadovoljni stanjem u tamburaškoj glazbi olučuju osnovati svoj orkestar. Orkestar je osnovan nakon 2 godine razgovora i nastojanja. Željeli su da njihov orkestar ne bude ograničen na uske folklorne okvire. Osnivači su htjeli nazvati svoj tamburaški orkestar po imenu Pere Tumbasa Haje, no tamošnji Socijalistički savez bio je izričito protiv toga. Zabranu nikad nije obrazložena te je usvojen drugi prijedlog Stipana Jaramazovića kojim je orkestar nazvan Subotički tamburaški orkestar. Stipan Jaramazović s orkestrom je pobjeđivao na festivalima tamburaške glazbe diljem zemlje i inozemstva. Na europskom festivalu u Belgiji sudjelovao je dvaput, osvojivši prvo mjesto i posebno priznanje.
Prve 3 godine orkestar je radio bez dirigenta. Jednu koncertnu sezonu orkestar je vodio István Balázs Piri, a od 1984. orkestrom dirigira Zoran Mulić. Repertoar od tih dana su sastavljali zajedno Stipan Jaramazović i Zoran Mulić. Jaramazović tamburaško znanje prenosi mladeži. Svoju ljubav godinama prenosi djeci od najmlađeg uzrasta. Proglašen je 2003. godine za počasnog građanina Subotice, zajedno s još jednim svjetski poznatim glazbenim velikanom Szilveszterom Levaijem.
Pere Ištvančić
Pere Ištvančić rođen u Subotici, 8. rujna 1975. godine, hrvatski je akademski glazbenik i skladatelj bunjevačkog podrijetla. Brat je filmskoga i TV redatelja Branka Ištvančića. Osnovnu školu je pohađao i završio u Tavankutu, a srednju glazbenu u Subotici. Za vrijeme osnovnoga i srednjoškolskoga obrazovanja bio je član Subotičkog tamburaškog orkestra. Potom, studirao i diplomirao glazbenu kulturu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Poslije studija zaposlio se kao glazbenik u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, gdje je od 2003. do 2008. bio i voditelj orkestra. Od 2008. zaposlen u Tamburaškom orkestru Hrvatske radiotelevizije kao kontrabasist. S oba spomenuta orkestra do danas nastupa na zapaženim koncertima u Hrvatskoj i svijetu te sudjeluje u mnogobrojnim snimanjima za radio i televiziju. Djeluje kao glazbeni producent, studijski glazbenik, aranžer i skladatelj.
Skladao je glazbu za više od 30 dokumentarnih filmova poznatih hrvatskih redatelja, primjerice Branka Ištvančića, Silvija Mirošničenka, Irene Škorić, Nenada Puhovskog, Mira Brankovića, Ante Marića, Gordana Stojića, Dražena Piškorića i drugih. Stalni je član zagrebačkih vokalno-instrumentalnih sastava Kužiš stari moj i Zapadni kolodvor te Tamburaškog orkestra Zvonari iz Đakova.