SUBOTICA – Riječima, »Ovaj previđeni srpski bajkoviti grad je za vas«, američki portal The Daily Beast sredinom kolovoza tekuće godine uveo je čitatelje u jedan poduži članak u kome piše sljedeće: »Dok se mase turista laktaju da što bolje snime Gaudijeve zgrade u Barceloni, 140.000 srpskih žitelja živi u najbolje čuvanoj tajni na svijetu – vrhunskom djelu art-nouveau umjetnosti zvanom Subotica«. Uz osvrt na povijest grada detaljno je opisano 12 najznamenitijih objekata u stilu secesije, a posebna pažnja posvećena je Sinagogi, Gradskoj kući i Raichle palati i nazvane su »grumenima zlata na bisernoj ogrlici«.
Ova, bez sumnje, lijepa vijest nije naišla na neki veći odjek među našim sugrađanima – da li zbog onog već prozaičnog »znam ja nas, … ti nas« ili zbog toga što nam više godi, a i lakše je, isključivo kritizirati i nipodaštavati sve što nas okružuje – prosudite sami. Činjenica je da oguglani na sve i svašta što nam se događalo i događa već doslovno desetljećima, ne primjećujemo da živimo u gradu koji je, vjerovali ili ne, usprkos svemu, uvršten čak u dvije turističke kulturne rute Vijeća Europe! Prva i vrlo značajna za naš grad je kulturna ruta posvećena specifičnom naslijeđu – arhitekturi secesije. Naime, Subotica je 25. siječnja 2013. postala član Europske mreže gradova secesije (u toj mreži je naravno i Barcelona – zato je i spominje The Daily Beast) i za pohvalu je da se ta vrijedna graditeljska baština obilato i uspješno koristi u turističkoj ponudi grada. Druga (bar za sada), za turizam našeg grada od neusporedivo manjeg značaja, je ruta po projektu ATRIUM ozvaničena u veljači 2014. (Arhitecture of Totalitarian Regimes of the XX. century In Urban Management – Arhitektura totalitarnih režima XX. vijeka u urbanim menadžmentima – čitaj: arhitektura socrealizma).
Ključna riječ navedenog članka je pridjev previđeni nastao od glagola »previdjeti« koji ima višestruko a poučno značenje: mimoići, izostaviti, izbjeći, ne uzeti u obzir, ne iskoristiti. Kada jedan portal »preko bare« Suboticu naziva previđenim bajkovitim gradom po pitanju arhitektonske baštine, to nije samo kurtoazija. Čini mi se iskrenim, jer prosečnom Ameru-turisti nije problem doći do Europe. Ima se, može se. Europske metropole i turističke megadestinacije sve više kubure s problemom pretjerane navale turista – Barcelona, Venecija, Dubrovnik, pa čak i Pariz i Amsterdam – donose posebne klauzule koliko i kada će ugostiti »suvremene nomade«. Zbog toga su sve interesantnije još za široku masu neotkrivene destinacije – po mogućnosti manje sredine u kojima se ima naći i vidjeti nešto svojstveno, prepoznatljivo, neuniformirano. Nismo Barcelona, daleko od toga, ali tu se ipak kriju mogućnosti »bajkovitog grada«!
Međutim, da se vratimo na domaći teren. Da bismo unovčili ono što imamo, prvo trebamo to i cijeniti – kako ga mi sami ne bismo previdjeli. A osnova je sljedeća: cijeni sebe pa će te cijeniti i drugi. Skloni smo samo pričati o svojoj baštini, ali je često ne vrjednujemo i cijenimo adekvatno. Prije će »onaj sa strane« uvidjeti da ovaj grad ima što pokazati svijetu nego mi sami. Za vrijednosti koje imamo ne činimo dovoljno: radi li se o već poslovičnoj zapuštenosti grada na šta smo se nažalost već privikli ili o već uvriježenim ustaljenim pričama i izgovorima koje baš uvijek i ne piju vodu kao što su da ništa ne zavisi od nas, jer se sve rješava »tamo negdje gore«, »nema se novca«, »nije to baš tako značajno, jer u Pešti, Zagrebu, Beogradu… (sami dopunite niz iz okruženja) ima mnogo značajnijih građevina od naših (točno) i nema smisla zašto bismo se mi tu nešto nametali« (neprihvatljivo) ili je problem u malodušnosti, nepoznavanju naših vrijednosti, nedostatku većeg samopoštovanja, odnosno nepoštovanja i omalovažavanja naslijeđenog, na isto mu dođe. Kada nas već drugi hvale, nemojmo dozvoliti da sami sebe previđamo! Ne stidimo se Subotice, kakva je da je – naša je i vrijedi!
Najnovije vijesti: