Prije 35 godina vjenčali su se Nikola Poljaković i Marija Milodanović. Kako je u to vrijeme i bio običaj Hrvata Bunjevaca, svadbeno veselje pravilo se odvojeno – snašina rodbina bila je u restoranu u Subotici, a mladoženjina na ledini kod roditelja u Đurđinu. Ono što ovu svadbu ipak čini malo drugačijom od drugih je 400 uzvanika s muške strane, dvije skupine tamburaša koji su svirali u isto vrijeme, tri presvlačenja mladoženje i nigdje veseliji stari svat!
Starosvatica Bara Dulić, supruga preminuloga Paje sjeća se vrlo dobro scene koju prikazuje ova fotografija. Kaže da je ona snimljena u nedjelju poslijepodne kada su već svi bili umorni, jer su u svadbi duže od 24 sata te svladani od alkohola. »Što rade, svi su popili i prave nike komedije! Uzeli su karuca i sili u njih, al ih nije vuko konj, već Solo.« Stari svat Pajo sjedi u kolima, ima šešir na glavi i čašu u ruci. Supruga priča da je Pajo bio najveseliji u svadbi od svih gostiju, i ne samo u toj već u svim drugima gdje su išli. Imao je on, prisjeća se Bara, puno ideja kako se veseliti i praviti kako kaže »komedije« po svadbama, naročito pred kraj, u nedjelju. Znao se popeti na krov kuće i rušiti dimnjak – ne u bukvalnom smislu već je bilo važno srušiti barem red opeke, penjao se na kamaru slame sa svircima i ondje veselio, pilao grane… »Izgustirao je svašta«, zaključuje Bara.
Ovakvi veseli gosti posebno su bili nezgodni za mladence, kaže Bara, jer su se znali pratiti sa svircima po nekoliko sati. Imali su snage pjevati i piti u nedjelju, jer su u međuvremenu malo odspavali, a domaćinima to nije bilo dozvoljeno – bilo je sramota. Ono što još nije bilo poželjno, kako kaže, je da se snaša veseli, već je morala »biti kao kip«.
Za pomenutih 400 zvanica podignuto je dvije šatre, te je tako bilo angažirano i dva tamburaška sastava.
Bara kaže da su oni bili potrebni kako bi muziku čuo svaki gost, ali i zbog praćenja – da svi dođu na red da odu kući uz pjesme koje poruče.
Sjeća se starosvatica da se za sve goste kuhalo ondje, u dvorištu domaćina: »Kuvalo se na tri šporelja i dvi katlanke. Glavni kuvar je bio Zvonko i imao je dva-tri pomoćnika, a ovih što su dvorili, o njih je bilo zdravo puno.«
Kako nam pojašnjava Bara, oni koji dvore u svadbi rade posao konobara i sve drugo što treba kako bi olakšali taj dan domaćinu. Za dvorbu su pozivani susjedi i bliski ljudi obitelji koji nisu bili gosti u svadbi, a plaćalo se u naturi. Žene su dobivale haljinu, odnosno dva ili tri metra materijala za šivenje, a muškarci peškire i krpe za posuđe. Također, pakovalo bi im se meso i torta koje je služeno za večeru.
Zahvaćeni globalizacijom danas su svi svatovi više-manje slični – praktičnost i jednostavnost je ono čemu se teži, a ako se sačuvao neki od običaja to je najčešće onaj koji ne remeti previše sam tijek svadbe. No, 1984. kada je ova fotografija snimljena, dan vjenčanja je kako doznajemo bio sve, samo ne pojednostavljen! Kada smo sugovornicu Baru zamolili da nam »ukratko kaže kako je izgledao taj dan«, ona nas je ozbiljno i zabrinuto upitala: »A kako da ti ukratko ispričam?!«
Nakon nekoliko minuta shvatili smo odakle takva reakcija.
»U osam, pola devet ujutru u subotu smo bili tamo. Morali smo doći prije drugih da bi dočekivali goste s domaćinima. To prije podne đuvegija je išo u varoš na slikanje sa snašom, a kad se vratio dobar deo gostivi je već stigo. Svi smo se veselili i onda smo užnali, al bez đuvegije – on je išao kod snaše u grad na užnu. Nakon toga smo svi mi išli kod snaše u oblazače. Neki su se tad prisvlačili, a neki nisu. Tad je muška strana morala kupovati snašu. Kad se to obavilo išli smo kući na salaš di smo se malo veselili i već se spremali na vinčanje u Subotici koje je bilo oko 16 sati. Po dolasku u šatru nakon vinčanja sikla se torta, svekrva je darivala snaju a stigli su i tortari. Među njima su bile enge i drugi bliži snašini gosti koji su ostali kod nas i na večeri. Kasnije su došli pođani, ostatak gostivi sa ženske strane koji su bili kod nas i za vrime okrećanja. Nakon tog pođani i tortari su išli u salu di je bila njihovo veselje i di su ih čekali mladini roditelji, a s muške strane se nastavljalo veselje. To je trajalo sve do sutra dan pridveče«, prisjeća se Bara.
Autor: Jelena Dulić Bako